Barcelona bez Barcelone

Svi oni koji su eventualno kupili karte za završni turnir u Barceloni nadajući se da će do pobjede pogurati domaći klub moraju brzo pronaći način kako da se riješe ulaznica na isplativ način ili moraju odlučiti koga će od trojca koji je već osigurao boravak u katalonskoj prijestolnici bodriti 6.-8. svibnja. Ne vjerujemo da će se netko od domaćih navijača odlučiti navijati za španjolskog predstavnika, koji nam, usput rečeno, još uvijek nije poznat unatoč želji i trudu Ante Tomića da sve riješi u četiri utakmice.

Uglavnom, Navarro, Rubio i ostatak ekipe koja je prošle godine zakoračila ne europski tron znali su da putuju u pakao dvadesetak tisuća atenskih navijača i da moraju ostvariti barem polovični učinak da dobiju priliku za odlučujući susret u svojoj dvorani. Znao je to i Dimitris Diamantidis i uzevši loptu u svoje ruke predvodio je PAO do druge pobjede, a vjerojatno bi bio prvo ime i jučerašnjeg dvoboja da nije rano bio opterećen osobnim pogreškama. Ovako je ostatak ekipe dao svoj obol još jednom uspjehu Željka Obradovića i priuštio glasnim navijačima pravi momčadski pristup i veliku pobjedu. U redovima Barcelone upravo je nedostajalo to kvalitetno povezivanje niza kvalitetnih pojedinaca u cjelinu, koja je lani pregazila sve protivnike, a bez koje će ove sezone katalonske zvijezde finale promatrati iz VIP lože.

Tamo bi im društvo mogli praviti i košarkaši Olympiakosa jer su također omogućili sebi slobodan vikend početkom svibnja. Omogućili su i veliko razočaranje svojim navijačima, a i mjesto u knjigama zanimljivosti jer unatoč tome što su izgubili seriju omjerom 3-1 i dalje imaju bolju međusobnu koš razliku s Montepaschijem (+10). Vjerojatno nije prvi put da se tako nešto dogodilo, ali teško da je ikad netko ispao nakon što je prvi dvoboj dobio s +48.

Mnogi će reći da bi sve bilo drugačije da je potpuno spreman bio Miloš Teodosić, možda i najbolji igrač kluba iz Pireja, ali on je od mogućih 160 odradio svega 30-ak minuta. Tu sigurno treba tražiti jedan od razloga ovakvog raspleta, a drugi dio je fantastična večer Malika Hairstona u posljednjoj utakmici kojom je debelo nadmašio svoj ovosezonski prosjek, pokazao da je ušao u formu u najvažnijem trenutku i priskrbio si titulu najkorisnijeg igrača četvrtka. Također, vrijedi spomenti da pobjednici dosad spomenutih dvoboja čine jedan par polufinala Eurolige u petak 6. svibnja.

Drugi par bit će poznat za tjedan dana kad će trener Maccabija David Blatt znati hoće li taktiku slagati za Valenciju ili Real Madrid. Ante Tomić se i ovog tjedna zaista potrudio da to bude madridski klub, ali bilo je to dovoljno samo za jednu pobjedu, odnosno za prebacivanje odlučujuće utakmice u španjolsku prijestolnicu. Tomić je u dva susreta ubacio ukupno 35 poena, ali za razliku od dvoboja u utorak kad mu se odličnom izvedbom pridružio D'or Fischer u četvrtak nije imao raspoloženih suigrača. Naravno, dio "zasluga" za to pripada odličnoj ekipi Valencije na čelu sa Svetislavom Pešićem koji zaslužuje sve pohvale za dovođenje kluba na korak od FF-a. Sve pohvale zaslužuje i Omar Cook koji je predvodio bivši klub Nevena Spahije, pogotovo u sinoćnjem važnom dvoboju.

Na kraju je najmanje drame bilo u Tel Avivu gdje se Caja Laboral u dvije izraelske večeri nije pokazala kao dostojan protivnik jakom Maccabiju, pa samim tim nije ni zaslužila ući među četiri najbolje ekipe starog kontinenta. Najmanje razočaran time trebao bi biti Stanko Barać jer je on svoj dio posla odradio solidno i unatoč nešto manjoj minutaži u obje utakmice bio među boljim pojedincima baskijskog kluba. Jedinu mrlja na prolaz Maccabija bacila je ozljeda člana njihove udarne petorke Dorona Perkinsa koji je prema prvim informacijama izgubljen za ostatak sezone. Tako nam još samo preostaje saznati protiv koga će oslabljeni Izraelci igrati u polufinalu i potom se prepustiti onom najboljem što europska klupska košarka trenutno nudi. U Barceloni. Bez Barcelone.