Cibona kakvu vrijedi podržati

Presudni korak još se nije dogodio, Cibona je i nakon trećeg kola euroligaškog Topa 16 ostala praznih ruku, no iako ni u Pireju nisu uzeli ono što će se ubrzo jedino pamtiti, nema puno razloga za nezadovoljstvo izdanjem Cibosa protiv Olympiacosa. Kao i tjedan ranije kod kuće protiv Caje Laboral, dogodio se poraz u tijesnoj završnici, momčadi Velimira Perasovića je potkraj utakmice ponestalo i snage i sreće - zbog čega su im favoriti pobjegli "s udice".

Pesimisti će vjerojatno pomisliti "užasno, još jedna propuštena prilika", pogotovo stoga što je šansa postojala i u prvom kolu na gostovanju kod Himkija, no realno gledajući, teško je bilo tražiti više od onoga što su Cibosi dosad odigrali u Topu 16. Nije se dogodila pobjeda, šansa za to tražit će se u preostala tri kola, ali dogodio se korak unaprijed u odnosu na raniji dio sezone.

Ako smetnemo s uma susrete s manje zvučnim i zahtjevnim protivnicima i prisjetimo se samo ogleda s Barcelonom i Montepaschijem u prvom krugu Eurolige, Cibona je u novoj godini nedvojbeno pokazala više. Bolji posao napravili su igrači, iako bez pomoći ozlijeđenog kapetana Marina Rozića i dvojca koji više nije u klubu (Graves, Princ), a bio je u Perasovićevoj rotaciji, a dobar posao napravio je i Peras pripremama za suparnike koji su kvalitetom ispred njegove momčadi. Sukladno tome, i s većim ambicijama.

Igranje bez većeg opterećenja nakon što je probojem u Top 16 već ostvaren cilj vjerojatno je dio razloga što Cibona sada izgleda bolje, iako treba dodati da je Perasović dovoljno ambiciozan trener da svoju momčad uvijek tjera da bude jednako ambiciozna bez obzira protiv koga igra, no glavni korak unaprijed je što su Cibonini igrači sada bolji nego u prvom dijelu sezone. Za skupljanje iskustva trebalo je vremena i trebat će ga još, no dobra je vijest što ga Cibosi skupljaju relativno brzo.

Bogdanović, Radošević, Zubčić, Gordon kao najmanje iskusni, Lukša Andrić s važnijom ulogom nego ikad prije, Marko Tomas kao vođa ove momčadi - naravno, uza sve ostale na koje se Perasović oslonio, svi oni pokazali su da se sada bolje nose i s vrhunskom europskom konkurencijom, u koju spadaju sva tri suparnika u Topu 16.

Nema Rozića, u Pireju nije bilo ni Vedrana Vukušića, ali nije bilo ni kukanja. Cibosi i dalje guraju s onime što imaju, a ukoliko se u preostala tri kola dogodi i poneki "skalp" favorita, koji će Olympiacosu, Himkiju ili Caji Laboral poremetiti planove u lovu na četvrtfinale, bit će to šlag na tortu nastupa u Topu 16. Teško se ne složiti s Perasovićevim riječima da je njegova momčad zaslužila uzeti barem jednu pobjedu.

Naravno, euroligaška priča će nakon toga biti okončana za ovu sezonu, a kako će se približavati završnica i u ostalim natjecanjima, sve će važnije biti pitanje što i kako dalje. Pažljivo i strpljivo planiranje nije nešto što bi moglo povezati s Cibonom, takvo stanje traje već godinama, a s obzirom da je i zbog toga klub tu gdje je trenutno, s golemim financijskim problemima i već mjesecima u potrazi za spasonosnim rješenjem, krajnje je vrijeme da se dosadašnja praksa prekine.

Trebat će za to i novca, sve što vrijedi moraš platiti, no ovu Ciboninu momčad i njenog trenera vrijedi podržati i probati zadržati iduće sezone. Uz poneko pojačanje da klupa bude nešto duža, iduće sezone bilo bi prostora za nešto više i u Euroligi, s ozbiljnim napadom na prolaz u četvrtfinale.

Cibona nije i financijski nikad neće biti moćna kao Olympiacos, Himki ili Caja Laboral, no igrački im nije tako daleko...