Europa poput NBA

Košarka je u Europi posljednjih godina mnogo napredovala, u tolikoj mjeri da je postala donekle konkurentna čak i neprikosnovenoj NBA ligi. Uostalom, Larry Bird je jednom prilikom kazao: "Košarka je u Europi. Ako želite gledati prave utakmice pogledajte Euroligu, tu atmosferu, navijače". Iako se nitko nije previše obazirao na komentare Larrya Legenda, koji izvan terena ne uživa niti približno toliku reputaciju, jasno je da Amerikanci nisu zatvorenih očiju promatrali uzlet koji je Uleb na čelu s Jordijem Bertomeuom ostvarivao. Poneka pobjeda Euroligaša nad NBA pandanom unijela je nemir u američki tabor, a još više uspjeh Grčke sastavljene od euroligaških zvijezda protiv megamoćnog LeBrona Jamesa, "softya" Dwighta Howarda, nezaustavljivog Carmela Anthonya i ostale gerile.

U toj cijeloj "euroforiji" pomalo se smetnula s uma činjenica da jedna američka franšiza raspolaže budžetom kao otprilike polovina Eurolige, po sasvim logičkom zakonu moći i novca NBA je načinio "neprijateljsko preuzimanje" nad onim najboljim što Europa može ponuditi. Za razliku od 90-ih kada su ulaznicu u američke dvorane mogli dobiti samo premijerni europski talenti poput Dražena Petrovića, Tonija Kukoča, Dina Rađe, Šarunasa Marčulionisa, Vladeta Divca....danas na rosterima američkih momčadi pronalazimo i europske veterane koji ne mogu pošteno zakucati (Fabricio Oberto), predriblati stolac (Jorge Garbajosa) ili pak mladiće koji su tek brisali parket na euroligaškim tekmama (Yaroslav Koroljev). U strahu su velike oči pa NBA tako kupi veterane, golobrade mladiće, pa i NCAA "škart" kojeg su se jednoć odrekli.

Svake godine gotovo svi najvažniji protagonisti Eurolige otputuju preko Atlantika, da ne spominjemo mnoge mladiće koji su otuđeni i prije nego što su prošli pubertet. Da sad ne ulazimo u razglabanja o NBA draftu, koji je izrazito diskriminirajuće oružje kojim se služe NBA klubovi za pražnjenje internacionalnog bazena talenata; ovog ljeta Europa će vjerojatno izgubiti Theodorosa Papaloukasa, Marca Bellinelija i druge. Proteklih godina su otišli Šarunas Jasikevičius, Anthony Parker, Jorge Garbajosa, Jose Calderon....

Jasno je da je Uleb morao nešto učiniti, međutim dojam je da je njihova reakcija bila nagla, pretjerana i nepromišljena. U ugovoru koji su trebali potpisati svi sudionici Ulebovih natjecanja igračima su ugrožene mnoge temeljne slobode pa nije iznenađujuće da je došlo do općeg revolta, te tako nisu pristali potpisati dokument koji bi učinio europsko tržište zaštićenim i na neki način zatvorenim. Nekoliko je kontroverznih stavki: "Ukoliko igrač za vrijeme trajanja svojeg ugovora s momčadi zbog ozljede ukupno propusti više od 225 dana, momčad ima pravo raskinuti ugovor na štetu igrača ili plaćati igraču 50% obveze do oporavka od ozljede". Ovo je bio jedan od glavnih razloga, budući da postoje mnoge ozljede koje mogu igrača udaljiti s terena i više od potrebnih sedam mjeseci, igrači tako više ne bi imali novčanu sigurnost - primjerice Grant Hill ne bi vidio silne milijune, koje mu je Orlando bio dužan isplaćivati dok se borio s kroničnim gležnjem.

No, druga mnogo važnija stavka za duel NBA-Euroliga je sljedeća: "Ukoliko po isteku ugovora igrač potpiše za momčad koja se ne natjeće u europskim ligama (misli se i na domicilna natjecanja), a mlađi je od 24 godine dužan je matičnom klubu koji ga je pripremao, trenirao, odgajao uplatiti kompenzaciju od najmanje 1.5 milijuna eura ili 20% od ukupne vrijednosti ugovora". Time bi se zaštitili interesi europskih klubova koji uglavnom dobivaju "sitniš" za godine rada s mladim igračima, koji kasnije odlaze u NBA za najčešće 500 tisuća dolara odšete. Primjerice tako Bruno Šundov ne bi napustio Split praktično besplatno, odnosno Andris Biedrins ne bi otišao iz Latvije za "šaku" dolara.

Euroliga je tako još uvijek na pučini, bez zaštite, no u mnogo boljoj situaciji nije niti David Stern koji se bori s velikim padom zainteresiranosti gledatelja za NBA "showtime". Prvaci San Antonio Spursi igraju na pravi europski način, fundamentalno, timski, međutim neatraktivni Tim Duncan, "ljigavi" dečko Eve Longorie ili argentinski šljaker nisu dovoljno zanimljivi da američki gledatelj pogled sa svojeg hot-doga ili Miller litea skrene u pravcu terena. NBA liga je na svojevrsnom raskrižju, sve veći internacionalni kontignent znači pad zanimanja američke javnost, jer tamo neki "yo-man" nije zainteresiran gledati bradatog Španjolca kako "šiba" trice, već nekog svog "getanina" kako razvaljuje obruč. S druge strane potencijal svjetskog tržišta je neodoljiv, nije slučajno da je Stern prisilio mnoge momčadi da svoje trening kampove odrađuju na europskom ili azijskom tlu. Koincidencijom se odjednom dva anti-košarkaška grada poput Pariza i Londona spominju u smislu NBA ekspanzije, isto tako se u nebesa dižu neki Yi Jianliani za koje niti vlastiti otac više nije siguran kada su rođeni.

I dok će Amerika još godinama biti "obećana" zemlja, jer "money makes the world go round", Europa ima jednu komparativnu prednost u odnosu na NBA, a to je publika. No, ovih dana smo se zaista uvjerili da se košarka igra zbog novca, a ne poradi Tornada ili Erotic Fronta kako bismo naivno voljeli vjerovati. Kako drukčije objasniti da recimo Švicarska ima predstavnika u Uleb Cupu, a Slovenija nema, da Njemačka ima pet momčadi u istom natjecanju, a Hrvatska jedva jednu. Euroliga, odnosno europska košarka došla je do trenutka u kojem će uslijediti ili streloviti pad ili kontinuirani rast, a nismo sigurno da je postojeća garnitura na čelu s gospodinom Bertomeuom sposobna postići potonje, ma koliko Jordi bio simpatičan. Njegovo insistiranje da od sezone 2008/2009 svi euroligaši moraju imati arene s kapacitetom većim od 10 tisuća mjesta dovoljno govori o cilju kojem teže.

Osim pridjeva akademski, košarka se često nazivala i građanskim sportom, uostalom neki od najvećih majstora europskog basketa rođeni su na grubom asfaltu ubacujući loptu u nakrivljeni obruč potrgane mrežice. Cilj Uleba je kopirati NBA ligu, napraviti od euroligaške utakmice ekskluzivni događaj za stanovništvo dubljeg džepa, dok će istinski zaljubljenici košarke dolaziti na utakmice s dalekozorom u džepu kako bi mogli prepoznati svog idola gledajući s vrha dvorane. Uleb u svojem nastojanju da oformi zatvorenu ligu (garantirani ugovori), financijski stabilnu i neovisnu zanemaruje tradicionalna košarkaška središta na uštrb novčano potentnih područja pokušavajući stvoriti spektakl za odabrane. Europska košarka nije napuhana zvijezda koja ne može pogoditi skok-šut, nije to niti bahati superstar koji okreće glavu kad ga netko zamoli za autogram. Europski basket su i trošne Jazine, i Boško Bura, i Mate Mrva....to je ono što mu daje šarm.