Američka pita

Dok su stranci prije bili "šlag na tortu", omiljeni i publici privlačni zbog svoje rijetkosti i egzotičnosti, danas su oni glavni i nezamjenjivi. Esencijalno ljetno pitanje je: "Koja dva Amera dovesti?", a u svrhu osiguravanja kompetitivnosti. Pogled na vodeće europske klubove govori o istovjetnom razmišljanju. Pravila su jasna i logična, u takvoj tržišnoj utakmici možeš doći onoliko daleko koliko "para" imaš. Za razliku od CSKA, Panathinaikosa i Olympiacosa, hrvatski klubovi nemaju naizgled nepresušne financijske izvore.

Ne samo da nisu adekvatno "potkoženi" za borbu s europskom elitom, već naši klubovi nemaju dovoljno novčane efektive ni za podmirenje vlastitih i navijačkih ambicija. Situacija na tržištu je takva, da primjerice Split za novac koji će platiti Garnettu ne može dobiti približno jednako kvalitetan domaći proizvod (Miljković je npr. gotovo dvostruko skuplji). No, to ne treba amnestirati naše klubove. Dapače, oni sami su razlog zašto danas nove vedete moraju tražiti po Brazilu, Poljskoj i Portoriku.

U Zadru su Stipčevići i Lalići rijetki, Andrić je u Ciboni iznimka, a ne pravilo, dok su dva najpotentnija Splitova košarkaša (Stipanović i Rudež) zapravo "uvezeni". Ili se u omladinskim pogonima naših klubova, a pritom ne mislimo samo na članove "lige prevarenih štediša", ne radi dobro ili Hrvati jednostavno nisu toliko talentirani za košarku. Lakše ćemo prihvatiti prvu tezu, a i bliža je istini. Hrvatskim igračima ne nedostaje talenta, imaginacije, "vica" u igri, ali su zato često hendikepirani u osnovnim košarkaškim fundamentima.

Foto: Nikola Movrić

Bistro ogledalo rada u mlađim kategorijama vidljivo je na kontinentalnim natjecanjima. U borbi s vršnjacima na Europskim prvenstvima hrvatski košarkaši svakog ljeta posrću, a poraze opravdavamo: "Nije važan rezultat, važni su pojedinci, budući A reprezentativci". Vjerojatno je to i ispravan način razmišljanja, ali ostaje činjenica da je Hrvatska u posljednjoj dekadi proizvela možda dva košarkaša Komazecove klase. Za dokumentirani neuspjeh nitko ne preuzima odgovornost, problemi se guraju pod tepih.

Bez potpore omladinskog pogona i uz obilno preslagivanje rostera u svakom međusezoni Zadar i Cibona teško će napraviti iskorak iz europske prosječnosti, a Split još teže iz regionalne melankolije. Novac potrošen na Brewere, Ivanove i Hoskine kratkoročno donosi prihvatljive rezultate, u dugom roku to je trošak bez pokrića. Sve veći broj stranaca nije dokaz progresivne financijske moći, već regresivne sposobnosti da proizvedemo igrača.