Kad će Cibona postati momčad?

Jedan od kolega koji dolaze u Dom Dražena Petrovića je u nekoliko već navrata primijetio kako se "u niti jednom trenutku igrači Cibone nisu okupili i dogovorili ili dali međusobnu potporu". Svaki puta sam na takve komentari govorio kako se to ne vidi, ali da to postoji. Međutim, večeras, na Badnjak sam i sam zaključio kako zaista nema potrebnog momčadskog duha za dobiti najveće utakmice.

Na jedno takvo pitanje trener Dražen Anzulović je ustvrdio kako to nije istina jer su i dobili puno "gustih" završnica, a Davor Kus je iscrpljen nakon poraza u Tivoliju potvrdio izjavu svog trenera i ustvrdio da onda ne bi imali toliko pobjeda u Euroligi. Istina je, dobili su dosta neizvjesnih završnica i sjede na čelu NLB lige, a u Euroligi imaju povoljnu situaciju za prolazak u Top 16, ali su mogli imati i puno više. Mnogi će to nazvati pohlepom, ali će drugi to nazvati željom za većim uspjehom.

Foto: Nikola Movrić

Možda bi činjenica da su rezultati zadovoljavajući trebala prikriti drugu, neugodniju činjenicu da je Cibona ove sezone propustila dobiti tri utakmice iz kojih se "očekuju" pobjede. Riječ je o euroligaškom dvoboju u Beogradu kada su u produžetku pali na vrlo sličan način kao i na Badnjak. Nedostajao je jedan touch, a taj "faktor X" dolazi ili od vrhunskog igrača, kao što je prošle sezone bio Scoonie Penn ili od momčadskog duha.

Najbolji primjer kako momčadski duh izvlači utakmice je upravo pobjeda Panathinaikosa u Zagrebu. Na parketu pet vrhunskih igrača, ali kod minus deset se svi okupljaju na aut liniji i međusobnim bodrenjem ne dopuštaju da padnu dublje. Tivoli je bila još jedna dvorana u kojoj je Cibona imala plus pet i napad, a sve to protiv nervoznog i ozlijeđenog protivnika koji je upravo tada ostao bez najboljeg pojedinca.

Međutim, umjesto killer instinkta s kojim bi vukovi otišli na dvoznamenkastu prednost i priveli utakmicu kraju dopuštaju povratak Olimpije u utakmicu i poraz koji bi u ovoj situaciji vrlo vjerojatno značio i plasman među 16 najboljih momčadi Europe. Druga situacija koja se događa je vrlo visoko vodstvo, kao protiv Unicaje i Maccabija, a zatim i odlazak mislima u svlačionicu na kraju treće četvrtine.

Foto: Davor Sajko

Razlog tome je u pogledu igrača Cibone jer izvan Doma Dražena Petrovića, vukovi prestaju biti agresivni i boje se dominirati. Znam kako se skoro nitko iz Cibone ne bih složio s ovom konstatacijom, ali kako drugačije objasniti poraz od limitirane momčadi, kao što je Partizan, bez prvog organizatora igre nakon situacije u kojoj imate plus pet, a domaćin je ostao bez glavnog trenera i najraspoloženiji pojedinci imaju problema s osobnim pogreškama.

"U četvrtoj četvrtini se samo gledamo", rekao je Chris Warren nakon poraza od grčkog prvaka i u toj jednostavnoj rečenici je sva mudrost koju Cibona treba. Igrači Dražena Anzulovića nemaju pravog vođu na terenu, koji će i podviknuti kada treba, ali i voditi u odlučujućim trenucima. Nemaju nekoga tko će ih skupiti i reći im kako doći do pobjede.

Kako ne bi bilo zabune, cijeloj momčadi Cibone treba odati priznanje jer s minimalnim budžetom vrlo visoko kotiraju u oba natjecanja ove sezone, ali perfekcionisti, kao što je i sam trener Anzulović, će tražiti minuse i minusi su upravo navedeno. Kada Cibona izađe ispod staklenog zvona Tornja i počne vjerovati u svoje mogućnosti, uz pravo pojačanje na centarskim pozicijama, "samo nebo je granica".

Do tada će momci, koji odrađuju vrlo dobar posao i rade "rudarski posao", kako Zula voli reći, zapinjati na preprekama koje im priječe put do najboljih europskih klubova. I zato je stvaranje momčadi svakog ljeta politika koja se mora napustiti jer momčadska Cibona bi mogla vratiti pobjednički duh Europe u Zagreb, a skulptura velikana na trgu ispred dvorane je to itekako zaslužila. Do tog trenutka, svima sretan i blagoslovljen Božić!