U pravim rukama

Rekao je Željko Pavličević uoči početka završnice kako Zagreb ima možda najteži posao, što i nije bila neka posebna mudrost, i bio je u pravu. No na teži način Mravi su uspjeli doći do trofeja, zasluženo su slavili i protiv Zadra i protiv Cibone. Svladali su dvije naše najjače momčadi i to je apsolutno vrijedno trofeja.

Možemo sada pričati i o suđenju u polufinalnom dvoboju Zagreba i Zadra, istina je da je Zagreb imao više dvojbenih odluka na svojoj strani, ali istina je i da Zadar nije odigrao na najvišem nivou i da si je u velikoj mjeri i sam kriv za poraz. Nije korektno prema Zagrebašima sada prebaciti sve na suce obzirom da su Zadrani itekako mogli utjecati sami na konačni rezultat utakmice, no nisu u tome uspjeli.

I prošle sezone nakon završnog turnira Kupa Krešimira Ćosića pisalo se o suđenju, a tada je u glavnoj ulozi bio sudac Milan Čanković koji se fizički sukobio s tadašnjim trenerom Cibone Draženom Anzulovićem. Suđenje ni na tom Final Fouru nije bilo na vrhunskoj razini, baš kao niti u polufinalnoj utakmici Zadra i Zagreba, ali kao što nitko tada nije spočitavao zasluženo finale Zadar – Zagreb, tako ne treba niti sada omalovažavati titulu Zagreba.

U čemu je Zadar pogriješio? ''Pogriješili'' su najviše u tome što nisu imali motiv kao Zagreb. Stoji da su se borili, željeli pobjedu i to pokazivali kroz silnu nervozu, no Zagreb je silno želio trofej, a ne samo pobjedu i tu je bitna razlika. Aco Petrović još jednom je zakuhao utakmicu, podgrijao atmosferu, a u takvoj situaciji se najbolje snalazi kada tako mobilizira igrače. Međutim u subotu je napravio glupost i zaradio dvije tehničke te tako dodatno unervozio već ionako svoje nervozne igrače. Priče na pressici ''mene suci ne vole'' kroz prizmu upozoravanja na seminarima baš na njega, nisu bez veze, no Aco si je sam stvorio takav imidž. Pritisak koji zna stvarati uz ulazak u teren ne ostaju neopaženi kod sudaca i da se striktno pridržavaju pravila, suci bi Acu, ali ne samo njega, mogli isključiti gotovo svaku utakmicu. Što se tiče Gečevskog, istina je da su dvojbena barem dva prekršaja koja su mu svirana, ali slično kao i Aco i Gečevski mora naučiti kontrolirati emocije. Prekršaj bio ili ne, njegovo vikanje i gestikuliranje nikako neće promijeniti odluku sudaca već samo može zaraditi tehničku i tako naštetiti svojoj momčadi. A zaradio ih je dvije. Isprike kako je emotivac ne prolaze u sportu, emotivci i cooleri imaju jednak tretman kod sudaca, samo što će emotivac uvijek izvući deblji kraj upravo zbog svoje naknadne reakcije.

Jasno je da su Zadrani nezadovoljni jer kao naša trenutno najjača momčad nisu ušli niti u finale. No Zagreb je iskoristio prilike i na tome mu treba čestitati. Treba čestitati i Zagrebovoj upravi koja je dovela sjajnog stručnjaka na klupu, veliko ime koje je preporodilo momčad. Upravo od dolaska Pavličevića Zagreb se preporodio, počeo igrati vrlo dobru košarku i to je naplaćeno prvim trofejom. Dok su se neki klubovi nećkali da li ili ne uzeti trofejnog trenera i na kraju pogriješili, Zagreb je reagirao ekspresno, otpustio Danijela Jusupa nezadovoljni napretkom momčadi te doveli Pavličevića.

Foto: Davor Sajko

Bilo je lijepo gledati kako momčad bez stranaca, s mladim hrvatskim igračima u glavnoj ulozi, ide prema trofeju. S nešto starijim Vladovićem te mladima Simonom i Tomićem Zagreb je pokorio proračunski daleko jače Zadra i Cibonu i pokazao kako ih ne treba otpisati niti u borbi za naslov prvaka. To bi bila prava priča…

Ante Tomić i Kruno Simon su posebna priča. Tomić je pokazao svu košarkašku inteligenciju, dominirao je pod obručem u polufinalu, a u finalu se prsa o prsa borio s Lukšom Andrićem, još jednim igračem koji se smatra svijetlom budućnosti hrvatske košarke. Simon je pak potvrdio kako nije samo sjajan šuter i igrač vrlo dobrog ulaza. Iako hendikepiran brzinom, Simon to nadoknađuje pametnom igrom, čvrstom konstitucijom i hrabrošću te je sve to iskoristio u završnici finalnog susreta te izravno vodio Zagreb do trofeja.

Cibona i Split pokazali su onoliko koliko smo i očekivali. Splićani i bez Perića nisu bili podređeni Ciboni, odigrali su dobru utakmicu te na kraju upisali tijesni poraz. S druge strane Cibona je igrala onako kako igra već neko vrijeme – bez boje, mirisa i okusa. Jedino što ćemo pozitivno zapisati je lijepa igra Lukše Andrića u finalnom dvoboju. Najave o odličnom radu na treninzima i pretakanju toga na teren, nisu se pokazale točnima – bar ne još uvijek. Pomaci u igri u odnosu na neki 10. ili 11. mjesec nisu baš vidljivi. No o tome često pišemo, pa da se ne ponavljamo…

Kup je završen, Trnsko slavi, još jednom ponavljamo – zasluženo.