Vranković o Draženu Petroviću: 'Treba ga slaviti kroz sve dalje što se dešava'

Stojko Vranković, bivši hrvatski košarkaški reprezentativac i bliski prijatelj Dražena Petrovića, u razgovoru za crnogorsku Televiziju E prisjetio se velikog košarkaša i njihova prijateljstva. Govorio je o žaljenju koje ga prati nakon Petrovićeve pogibije, ali i o njegovoj nježnoj strani koju je najbolje upoznao kroz druženje sa svojim kćerima.

"Voljeli bismo da je on danas tu s nama, da je živ i zdrav, da se družimo, pričamo i putujemo. Sigurno bi imao štošta reći mlađim generacijama, pogotovo o individualnom radu, volji i karakteru. Na terenu nikome nije priznavao da je bolji, ali to je pokazivao igrom, a ne pričom", rekao je Vranković.

"Zašto ga nisam povukao za ruku?"

Jedna od najtežih uspomena za Vrankovića vezana je uz događaje u Frankfurtu, gdje je Petrović odlučio nastaviti put automobilom s tadašnjom djevojkom Klarom Szalantzy, umjesto da se s prijateljem ukrca na avion. U prometnoj nesreći koja je uslijedila hrvatski košarkaš izgubio je život.

"To mi je prva stvar koja mi je onako proparala srce kad sam dobio vijest od njegovog tate: Zašto ga nisam nagovorio da pođemo? Zašto ga nisam povukao za ruku? To me jedno vrijeme i proganjalo, ali eto... Sve je to život, to je negdje tako bilo zapisano", priznao je Vranković.

Draženova strana koju javnost nije poznavala

Iako je na parketu bio poznat po natjecateljskom duhu i velikoj želji za pobjedom, Petrović je izvan košarke pokazivao drukčiju stranu osobnosti. Vranković ga poznaje još od tinejdžerskih dana, a posebno pamti njegov odnos s njegovim kćerima.

"Kad bi došao kod nas u posjetu, ja sam vidio kakav je on odnos imao prema djeci. On bi bio kod nas možda dva-tri dana, a više bi provodio vremena s djecom nego sa mnom. Zaigrao bi se s njima, gledao televiziju, kroz zafrkanciju im pokazivao stvari... One tad nisu bile ni svjesne tko je Dražen, pa kad bi ga vidjele na televiziji, stale bi ispred i navijale za njega", ispričao je pa dodao:

"Izvodio bi s njima takve scene da ga mnogi u tim trenucima ne bi ni prepoznali. Bio je emotivan i nježan, imao je osjećaj za djecu, znao je da ih treba paziti i maziti te da je to ipak nešto sasvim drugačije u životu."

Vranković žali što njegov prijatelj nije stigao osnovati vlastitu obitelj. Uvjeren je da bi se i u toj ulozi pokazao kao brižan otac.

"Ono što bih ja stvarno volio je da je on završio najnormalnije karijeru kao što svi završavaju, da je zasnovao obitelj, da ta obitelj bude puna djece, da se ta djeca druže s mojom djecom, da se družimo, razgovaramo i evociramo uspomene na starija vremena", rekao je Stojko.

Sukobi na parketu nisu narušili prijateljstva

Vranković se osvrnuo i na napetosti koje su znale nastati među igračima tijekom dugih priprema. Među njima je bilo i sukoba između Petrovića i Dine Rađe, a ponekad je upravo Vranković morao smirivati situaciju.

"Koliko god mi bili dobri, kad izađemo na teren tu prestaje svako prijateljstvo... Bilo je tu situacija i čarki između Dražena i Dina, gdje sam ja bio posrednik. Mi smo bili cimeri na pripremama, spavali u istoj sobi. Nešto smo se zakačili na treningu i tu je nastao prekid veze – nas dvojica 15 dana nismo razgovarali! Ali ja to uporno ponavljam: trening i tuča, tu prestaje nerazgovor i kreće razgovor. Završi trening, vraćamo se na nerazgovor i to je trajalo tako 15 dana", prisjeća se.

Vranković je bio dio iznimno talentirane generacije jugoslavenske košarke, a smatra da je za njezine uspjehe ključna bila atmosfera u svlačionici. Uz međusobno povjerenje, važni su bili i zahtjevni treninzi.

"Kao što sam rekao na početku, ključno je da svlačionica funkcionira. Ako je tamo sve u redu, svi su problemi minimalni. Ali ako ja ne pričam s Dinom, ako Dino ne priča s Draženom, ako je Toni ljubomoran na Paspalja ili je Paspalj ljut na Divca, onda nastaju problemi", objasnio je.

"Neću reći da smo na treninzima bili savršeni. Učili su nas da dajemo sve od sebe, nekad čak i više na treningu nego na utakmici. Koliko si dobar na treningu, toliko ćeš biti dobar i na utakmici. Trudili smo se biti na 110 posto, a to su svi naši treneri i zahtijevali."

Posebno je istaknuo utjecaj izbornika Krešimira Ćosića, koji je od momčadi tražio dodatni napor i agresivnost u trčanju:

"Krešo Ćosić je tražio još jednu stepenicu da se popnemo više, a to je trčanje. Govorio je: 'Moramo im trčati kontru u leđa, moramo ih pritiskati.' To se pokazalo ključnim protiv fizički moćnih Rusa (Sabonis, Tkačenko, Volkov). Mi smo bili jedan dobro igrani stroj koji je gazio bez razmišljanja."

Vranković se prisjetio i jedne zgode s putovanja na Univerzijadu u japanski Kobe:

"Sletjeli smo na Anchorage i čekali na aerodromu par sati za let jer nije bilo direktnog leta... Bilo je tu 350-400 putnika, svi smo stali u tunel pred ulazak u avion, pa su nas opet zaustavili. Na ulazu u tunel bila su ona dva protupožarna prekidača – alarm! Na jedan se naslonio Dražen i krenuo se smijati. Po govoru tijela znao sam da će nešto napraviti. Digao je poklopac iza leđa, stisnuo i upalio ga! Nastala je strka, vratili su svih 350-400 putnika natrag da čekamo još tri sata... To je bilo ono krajnje ludilo kad nakon 5-6 sati čekanja više ne znaš što ćeš."

Za Vrankovića je zato važno da se o Petroviću i dalje govori, ne samo zbog njegovih košarkaških uspjeha nego i zbog osobe kakva je bio izvan terena.

"Treba pričati o njemu, treba ga slaviti kroz sve dalje što se dešava. Jer ljudi kad odu, znaš, često se pusti – ljudi neće da pričaju, a treba ih slaviti kroz sve dalje što se radi. Nažalost, takva je situacija, kad te nema onda iz godine u godinu tvoje djelo i lik blijede. Ali opet, postoji taj krug ljudi koji takve ljude poput Dražena cijeni, poštuje i drži u srcu dok je živ."