Zašto Srbi nemaju kinesku medalju? Jer je Đorđeviću istekao rok

Tjedan dana prošlo je od finala Svjetskog prvenstva u košarci koje je osvojila Španjolska predvođena Rickyjem Rubijom, a Srbi su u četvrtfinalu ispali od Argentine prije 11 dana koji se već čine kao prava vječnost. Naša se regija brzo pozabavila novim sportskim temama poput Dinama, Zvezde i Partizana u europskim nogometnim natjecanjima te se malo tko sjeća da se uopće ikakav turnir u košarci igrao u zadnjih mjesec dana.

Malobrojni koji jedu košarku za doručak, ručak i večeru broje dane do početka klupske sezone pa imaju vremena za vrtjeti razne teme. Jedna od njih je ispadanje reprezentacije Srbije koji su na turnir došli s epitetom "europskog All-stara" i kao glavni favoriti za medalju. Dakle, zašto su Srbi ranije otišli kući?

Iako je srpski izbornik Aleksandar Đorđević preduhitrio sve i podnio ostavku pa sada ovaj tekst izgleda kao šamaranje mrtvog magarca, glavni grijesi ovog turnira leže upravo na njemu. Ekipa koju je poveo na turnir puna je rasnih individualnih talenata i NBA zvijezda, ali je ipak bila daleko od balansiranog rostera. Svi smo nakon uvjerljivih priprema i još uvjerljivije prve faze mislili da će Srbi do finala, a možda i do zlata čisto na račun individualne kvalitete, ali nas je turnir iznova podsjetio koliko zapravo malo znamo o košarci, pogotovo kada idemo nešto predviđati.

Embed from Getty Images

Đorđević je na Prvenstvo doveo ekipu krcatu visokim igračima, a siromašnu na krilima. Ispostavit će se da čak ni krila neće biti najveći problem, već će totalno neočekivano najveća boljke ove ekipe ispasti bekovi. Stefan Jović i Vasilije Micić trebali su biti garancija elitne produkcije na poziciji organizatora igre kroz svih 40 minuta, ali zbog objektivnih razloga nije ispalo tako. Jović od odlaska u Bayern muku muči s ozljedama, a ovo ljeto je promijenio poslodavca pa će braniti boje ruskog Himkija i na prvenstvu nije bio onaj Jović na kojeg smo navikli kroz partije u Crvenoj zvezdi. Kod Micića je situacija još teža, ponajbolji playmaker prošlogodišnjeg izdanja Eurolige trebao je biti jedan od predvodnika ove Srbije, ali mu se majka teško razboljela te je naposljetku preminula početkom drugog kruga pa Micić nije mogao glavom biti sto posto koncentriran na sam turnir i košarku. Na kraju je Bogdan Bogdanović morao na sebe ponijeti i teret organizacije uz egzekuciju za koju je i inače zadužen.

U košarci koja je svakim danom sve više igra bekova Srbi s dva playa koji nisu na 100% jednostavno i nisu mogli do svog maksimuma. Koliko pravi bek znači za ekipu vidjeli smo na primjeru Argentinaca i Campazza, a Hrvatska je 2017. na svojoj koži osjetila da, iako su Bogdanović i Šarić u vakuumu bolji igrači od Šveda, igrač s loptom u rukama i sposobnošću da izmišlja poene jednostavno za ekipu vrijedi dvostruko. Đorđević je tako bio natjeran da napade Srbije gradi kroz druge kanale. Sva odgovornost tako je pala na Bogdanovića i Nikolu Jokića i njihove individualne sposobnosti.

Embed from Getty Images

I baš u Jokiću leži ogroman dio problema. Činjenica da je Đorđević na turnir vodio čak četiri centra uzrokovala je gužvu pod košem pa je Đorđević svačije potrebe za minutama pokušao utažiti igranjem s dva centra. U takvim postavama Jokić je morao igrati na četvorci i ta mu uloga nikako nije laskala. Jokić je jedinstven igrač zbog glave i talenta playa u tijelu centra, ali kad igra na poziciji niže mora se više kretati što mu nikako ne odgovara, a ne pomaže ni činjenica da još jedan visoki igrač okupira prostor u reketu koji Jokić voli koristiti za poentiranje ili pronalazak utrčalih suigrača. Tako Jokić na četvorci u napadu postaje samo još jedan solidan igrač umjesto onog tako posebnog i skoro nadnaravnog Jokića na centru koji je osvojio NBA ligu, a u obrani ima ogromnih problema s nižim i bržim četvorkama koje dobro šire teren vanjskim šutom.

Nije Jokić bez grijeha niti je krivica tu samo na izborniku. Nakon uspjeha na Olimpijskim igrama 2016. Jokić je odbio doći 2017. na Eurobasket za što je u domovini skoro proglašen nacionalnim izdajnikom, a i ove godine se dosta premišljao da bi na kraju ipak došao. Ono što se na kraju iz toga izrodilo jest to da je Jokić na pripreme i prvenstvo došao totalno nespreman i s nekoliko kilograma viška, a i njegov stav i govor tijela nisu bili pravi. Prve pukotine i frustracije izašle su na vidjelo u utakmici s Italijom koja je išla teže od očekivanog, a Jokić je upao u nepotrebno naguravanje s Hackettom. Sve je kulminiralo u porazu od Španjolske kada je i isključen, a u srpskim medijima sada izlaze i neke informacije o lošem Jokićevom utjecaju na svlačionicu. Osim stava, najveći problem mu je bila već opisana obrana koja mu je i u NBA najveća boljka, a najviše je to izlazilo na vidjelo kad bi igrao u paru s Marjanovićem ili Bjelicom.

Embed from Getty Images

Marjanović je na ovom turniru pokazao zašto usprkos svojoj ogromnoj visini i sjajnom napadačkom skillsetu ipak ne može ostajati na terenu duže od par minuta u NBA. Razlog je obrambene prirode, on jednostavno ne može pratiti centre koji imaju sposobnost igrati i van reketa, a među nižim bekovima koji forsiraju bržu košarku izgleda kao slon u staklani. Protiv Španjolske i Argentine odigrao je ukupno četiri minute u kojima je Srbija ostvarila koš razliku od -14! Bjelica nikad nije bio poznat kao elitni obrambeni igrač, ali je trebao biti napadačka snaga ove ekipe. U turnir je ušao ozlijeđen, a Đorđevićeva je greška što ga u prvom krugu nije postupno razigravao već je zbog visokih razlika i talenta forsirao igru s dva centra nikako ne uparivši Bjelicu s Jokićem što je trebala biti najjača srpska kombinacija pod košem. Na kraju je Bjelica u drugi krug došao daleko od svog maksimuma pa je u obrani protiv Argentine ispadao smiješan dok je u napadu forsirao iako se vidjelo da mu fali skoka i prvi korak pri driblingu.

Tako je Đorđević upao u paradoks: bez Bjelice ne možeš jer onda moraš s dva centra, a ne možeš ni s njim jer ti predstavlja ogroman problem. Tako su nominalno dva najbolja visoka kod Srbije ispali Marjanović i Jokić koji skupa ne mogu pa je došlo do najvećeg problema koji trener može imati: ni u jednom trenutku ne možeš na terenu imati svojih pet najboljih igrača.

Embed from Getty Images

Tu dolazimo do najvećeg izbornikovog propusta. Staromodna košarka koju su Srbi prezentirali možda je bila produkt realnog spleta okolnosti i profila ekipe te se tu nije moglo puno drukčije, ali se mogla povesti drukčija ekipa. Srbi su poznati po tome da na vrijeme rade smjene generacija. Nakon epskog neuspjeha na Eurobasketu 2005. u svojoj zemlji, ekspresno su se mladim snagama vratili i osvojili srebro 2009. Ova ekipa također je produkt pomlađivanja od strane Đorđevića i Dude Ivkovića. Đorđević ovoga puta nije poveo nikog mlađeg ni gladnog, vjerovao je svojim vojnicima s kojima je kao trener i odrastao od 2014., ali to više nije ista jezgra momčadi kao prije dvije ili tri godine. Nedostaju redom Teodosić, Marković, Nedović, Milosavljević, Kalinić, Lazić, Mačvan, Štimac... Gotovo cijela petorka koja je nosila srebra na OI 2016. i EB 2017. sada više nije tu, a posebno bole izostanci Markovića, Mačvana i Štimca koji su imali uloge vođa svlačionice. Teodosić je unosio vic i organizaciju, Kalinić je bio idealna zakrpa na krilnim pozicijama, Milosavljević je donosio strijelca i kvalitetu više na poziciji šutera, Lazić obranu na bokovima...

Lošija atmosfera u ekipi i propusna obrana dokaz su tome da se ovi nedostaci nisu uspjeli nadomjestiti. Mačvan je na prošlim natjecanjima bio uvijek u prvih pet igrača po minutaži i poenima, a sada je umjesto njega tu na četvorci bio samo Bjelica i neiskoristivi Birčević. Posebna je priča Kalinić. Čovjek od najvećeg povjerenja Željka Obradovića u Fenerbahčeu, odrastao je i razvijao se kao igrač u Radničkom i Zvezdi zajedno s jezgrom ove ekipe, a sada ga nema i službeno je objašnjenje da bi narušio hijerarhiju u ekipi. Iza toga se u rukavicama ipak spominju politički razlozi. Kalinić je, naime, dao neke izjave o Srbima i Kosovu koje ne idu niz dlaku tamošnjoj vladi i politici. U svakom slučaju, sada ga nema, a bio bi idealna zakrpa na ionako tankim krilnim pozicijama u ovoj ekipi. Teodosić i Mačvan bili su kapetani na zadnja dva natjecanja, a sad ih nije bilo. U Đorđevićevu obranu, Teodosića je spriječila ozljeda, ali se ipak moglo pokušati nagovoriti Markovića i Mačvana da budu u Kini kao karakterni igrači i vođe ekipe i obrane. Tako su atmosfera i obrana, ono što je bilo forte nekih prošlih Đorđevićevih momčadi, ispali ogromni problemi ove ekipe, a sve zato što se neki bivši vođe nisu kvalitetno zamijenili.

Embed from Getty Images

Sve ovo nije dramatično, i dalje su Srbi prepuni sjajnih košarkaša od kojih se može složiti izvrsna reprezentacija. Đorđeviću je jednostavno na klupi istekao rok trajanja, a odlučio se za svoje ljude od povjerenja umjesto za neka možda kvalitetnija rješenja, i to je legitimno sve dok te rezultat ne demantira. Đorđević je kao trener izvrstan motivator što je i pokazao s ovim momcima kad su bili mladi, neafirmirani i gladni, ali očito mu nedostaje taktičkog znanja za uklopiti zvijezde i njehove egoe u ekipu. Tome svjedoči i njegov manjak velikih rezultat na klupskoj razini. Glupo bi bilo proglasiti ga sada neznalicom ili diletantom kao što se često zna učiniti na Balkanu, jednostavno je bilo vrijeme za promjenu zbog zasićenja.

Slična stvar dogodila se njemačkoj reprezentaciji na SP u nogometu 2018. u puno uređenijem sportskom sustavu nego što je srpski, tako da ovakve stvari nisu ništa neuobičajeno. Sada treba pogoditi s novim izbornikom, favoriti su Igor Kokoškov i Saša Obradović, obojica klasna i provjerena imena. Možda ovakav šamar dolazi u najbolje vrijeme da se glave skupe pa da se u Tokio pošalje ono najbolje što Srbija ima. Šteta za ovaj turnir, ako ništa zbog Bogdana Bogdanovića koji je odigrao stvarno maestralno prvenstvo, u rangu našeg Bojana 2016. ili Pau Gasola 2015. Bogdan je stvarno izrastao u sjajnog igrača i zaslužuje svaki trofej i individualno priznanje koje može dobiti, i ljudi iz saveza u Srbiji barem njemu duguju poštenu priliku za zlato u Japanu. 

FOTO: Igor Kralj/PIXSELL