Osam finala, rekordi, nagrade i - nijedna titula: priča o legendarnom 'Zecu' i najvećoj ironiji u povijesti NBA

A što ih zapravo povezuje, osim fakta da su velikani, monumenti, legende najjače košarkaške lige na svijetu. Svi oni zajedno, zbrojeno, osvojili su ukupno – nula šampionskih prstenova!

Ako ovaj podatak djeluje nestvarno, a ipak je činjenica, cijela ova galerija asova može se utješiti podsjećanjem na jednog velemajstora kojeg nismo uvrstili među njih, a to je – Elgin Baylor. Krilni igrač Lakersa, igrao je za "Jezerčane" u dvije ere, od 1958. do 1971. godine, kad su imali dom najprije u Minneapolisu, a kasnije u Los Angelesu, te je u karijeri uvršten deset puta u momčad sezone, 11 puta nastupio je u All Star utakmicama, bio je i rookie sezone kad se pojavio u ligi. U njegovim statistikama upisano je 23.149 poena, 11.463 skokova, 3.650 asistencija i, pogađate – nijedan prsten za prvaka NBA.

Kako bi se reklo u onim smiješnim reklamama, "ali ni to nije sve". Naime, "The Rabbit" (Zec), kako su mu nadjenuli nadimak zbog svoje brzine, spretnosti, nepredvidljivosti, kojima je izluđivao protivnike, s Lakersima je – izgubio svih osam finala u kojima je nastupio!

Rođen u Washingtonu, ne samo glavnom gradu nego i simbolu Amerike, u vremenu New Deala i izlasku iz duboke krize, njegov život je od samog imena bio zaista čudnovat: kad je saznao da je dobio sina, njegov otac pogledao je na svoj sat i prvo što je vidio bio je naziv marke – Elgin, što mu se svidjelo i tako mu je dao ime. Mali Elgin je od djetinjstva pokazivao iznimni talent, ali imao je i jedan problem – nije volio školu i učenje, pa ga je strogi roditelj poslao na rad i to ne baš ugodan – bio je nosač u velikoj prodavaonici namještaja. No, kad se u kvartu otvorila Spingarn High School, Elgin se ipak odlučio upisati, kako bi usput mogao i igrati košarku za srednjoškolski tim, a u svom debiju postigao – 63 koša. Put ga je poslije odveo 2500 km daleko od doma, u "nedođiju" Idaha, na jedno potpuno anonimno sveučilište u Caldwellu. Ali, kako "klasa nije voda" i tamo je nastavljao s čudesnim partijama te dobio poziv Seattle Universitya, kojeg je u svojoj posljednjoj sezoni skoro sam doveo sve do finala NCAA, ali protiv tad prejakog Kentuckya ipak nije mogao do trofeja.

Pokazat će se da je ta godina bila zapravo njegova karijera sublimirana u 12 mjeseci. Iako su za njega prvi zanimanje pokazali Knicksi, Baylora su na draftu izabrali Lakersi, koji su tada bili u silaznoj putanji, upravo završili sezonu s omjerom 19-53. Baylor je pristao, ali pritom zatraživši 20.000 dolara, svotu koja je u tom vremenu bila ogromna, ali se isplatila.

Već u debitantskoj sezoni – rekosmo da je bio rookie sezone – Elgin je preporodio Lakerse, nastala je prava Baylormania, a klub utrostručio broj gledatelja u svom mitskom Forumu. Bio je to samo početak jedne nevjerojatne priče, u kojoj je "Zec" iz Washingtona bio neprikosnovena zvijezda LA, rušeći sve rekorde u brojkama koševa, skokova i asistencija, bio je, naprosto univerzalac koji je znao – sve.

Osim kako osvojiti titulu.

Baš kao što je većina "čarobnjaka" iz prve rečenice ovog teksta imala nesreću da budu suvremenici još boljih od njih (Jordan, Magic, Kobe, Shaq itd…), tako se i Elginu dogodilo da u isto vrijeme na Istoku postoji netko moćniji čak i od njega, a to su bili nepobjedivi Boston Celtics i njihova nenadmašna generacija na čelu s legendom kojoj je dovoljno spomenuti samo ime i prezime – Bill Russell. Oni su, tada, bili noćna mora Lakersa (tek kasnije Magic, Jabbar i društvo znat će zapapriti vječnim rivalima) i, vjerovali ili ne, svladali su "Jezerčane" u svih sedam finalnih serija u kojima je Baylor predvodio "Žute"!

Svoj posljednji pokušaj da prekine prokletstvo poraza, Baylor je imao u sezoni 1969./70., svom osmom finalu, bilo je nekako logično, pravedno da konačno osvoji, blago rečeno, zasluženu nagradu, tim više jer – napokon – nije bilo Celticsa na putu do trofeja, koje su senzacionalno eliminirali Knicksi. I tako, vodila se strašna maratonska serija, u kojoj su blistali, uz Baylora, veliki Wilt Chamberlain za Lakerse, ali i jednako moćni Willis Reed na strani Njujorčana. Tako se došlo do 3-3 i majstorice u Madison Square Gardenu, a Lakersima je išlo u prilog da je Reed bio ozlijeđen. Ipak, pojavio se "s jednom nogom" u tom meču, odigrao briljantno prvo poluvrijeme, doveo Knickse do čak 61:37 i morao napustiti parket. Lakersi su se u nastavku vratili, sve nadoknadili, da bi ih u finišu uništio Walt "Clyde" Frazier s 36 poena i 19 asistencija, osiguravši momčadi iz "Velike jabuke" prvu titulu u povijesti.

Mnogi bi, nakon tog završnog "nokauta" definitivno odustali, ali naš junak Elgin nije se čak ni tad predao. Igrao je sve do početka sezone 1971./72., kada je, nakon samo devet utakmica regularne sezone morao odustati zbog problema s koljenom, jednostavno, više nije mogao igrati. Sudbina je prema njemu bila toliko cinična, da je – poslije njegovog odlaska, LA nanizao 33 pobjede zaredom, a Chamberlain se osvetio Knicksima i u finalnoj seriji (4:1 za Lakerse) konačno donio titulu u Kaliforniju.

Baylor je tako postao istovremeno i jedan od najvećih junaka, ali i tragičar bez premca u povijesti NBA. Istina, Lakersi su mu, u znak neizmjernog poštovanja, dali taj šampionski prsten 1972., ali on ga, prilično razumljivo, nikad nije doživio kao svoj…

Nekako nam kao poanta dođe legendarna rečenica novinarskog barda i jednog od najznačajnjih kroničara grada, Veselka Tenžere, koji je u jednom od svojih epskih tekstova, "Dinamo kao filozofija utjehe" (u sušnim godinama Modrih) napisao već legendarnu rečenicu "Zahvaljujući tom klubu, u Zagrebu uvijek postoji netko komu ide lošije nego vama". Isto bismo mogli parafrazirati i na kraju ove pričice: kad god pomislite kako je život nepravedan i niste dobili ni djelić onoga što zavređujete svojim radom i znanjem, sjetiti se Elgina "The Rabbita" Baylora.