Reggie Miller: „Lijepo je kada vas stave u istu rečenicu s Draženom Petrovićem i Larryjem Birdom“

Reggie Miller nedvojbeno je jedan od najboljih tricaša svih vremena i član Kuće slavnih. Jedan je od sedmorice igrača iz kluba 50-40-90 i među 25 najboljih strijelaca NBA lige svih vremena, a upravo je odradio veliki razgovor za ESPN-ov The Undefeated, u kojem je još jednom napomenuo koliko cijeni i poštuje Dražena Petrovića.

Što za vas znači Indiana i zašto nikada niste otišli iz Pacersa?

„Indiana je sve. Ljudi me pitaju zašto imam problema s tim što je Kevin Durant prešao u Golden State. Nemam problema s tim što je on tamo otišao. To je poanta američkog sna. Dobijete bolju ponudu i odete, ljudi se stalno sele zbog posla. Moja kritika se odnosi na navijački pogled na cijelu stvar, posebno na manjim tržištima poput Oklahome i, u mom slučaju, Indiane. Ti navijači žive i umiru kroz sve što vi napravite. Osjećam se da je 1987. Donnie Walsh riskirao sa mnom, a moja je zadaća u ovih 18 godina bila da donesem naslov navijačima jer bi im to jako puno značilo.“

„Ne možemo svi igrati u New Yorku, Chicagu, Miamiju ili Los Angelesu. zato sam bio kritičan prema LeBronu Jamesu kada je otišao u Miami, ali sam bio sretan kada se vratio u Cleveland. Čitav se brand kluba prema njima ravna, prema LeBronu i npr. Aaronu Rodgersu u Green Bay Packersima. Nemam problema s mijenjanjem momčadi, ali stvari gledam iz navijačke perspektive.“

Dan koji će Reggie Miller svakako pamtiti je 19. studeni 2004. godine u utakmici između njegovih Pacersa i Detroit Pistonsa, kada je prekršaj Rona Artesta na Benu Wallaceu prerastao u opću tučnjavu između igrača, a koja se kasnije proširila i na gledalište. Devet je igrača iz te utakmice zaradilo suspenzije, a taj je dan događaj i danas poznat kao Malice at the Palace. Miller je sjedio na klupi za rezerve zbog slomljenog prsta.

„To je bio nestvaran trenutak. Vidiš tučnjave u bejzbolu i američkom nogometu, ali nešto ovakvo sigurno nisam vidio. Posebno jer su se tukli i s navijačima. Osjećao sam se... pa i smiješno jer je sve to trajalo sedam, osam minuta, ali se činilo kao da traje pola sata. Sjedio sam na klupi za rezerve i jedino što žalim je to što treneru Ricku Carlisleu nisam rekao da uvede rezervne igrače jer smo vodili 18 razlike, s dvije ili tri minute do kraja utakmice, a znali smo da će Detroit biti naš glavni protivnik na Istoku. Kada je to započelo, počeo sam pričati s Ronom, ali je odjednom doletjela čaša i sve je krenulo nizbrdo.“

„Imali smo čitavu sezonu ispred sebe, preko 60 utakmica. Jermaine O'Neil je bio suspendiran pa Stephen Jackson, Ron Artest... Međutim, opet smo došli do doigravanja i druge runde. Trener Carlisle i pomoćnici su radili sjajan posao i pripremali su nas za svaku utakmicu. Ponekad se pitam: „Što da se to nije dogodilo?“, ali smo bili nabrijani jer smo išli na prvake. Bila je to još jedna propuštena prilika.

Smatrate li se stručnjakom za tricu?

„Ne bih rekao da sam stručnjak za to. Bilo je puno sjajnih šutera prije mene, a kao što možete vidjeti i danas ih ima sjajnih. Lijepo je kad vas stave u istu rečenicu s Draženom Petrovićem, Larryjem Birdom, Rayom Allenom, Stephom Curryjem, Klayom Thompsonom... Svi su ovi momci imali, i danas imaju, jedinstvene kvalitete i atribute. Jedino zajedničko svima nama je što svi znamo koliko smo dugo trenirali da dođemo do te razine. Koliko god se vi trudili, to je ipak posebna vještina. Morate jako puno vremena potrošiti da bi se što više usavršili. Znači, to je jedina stvar što imamo zajedničko. To je moje mišljenje i moje iskustvo.“

Neki bi rekli da ste bili majstor u trash talku. Tko po vama danas radi ono što ste vi radili tijekom karijere?

„Volim Russella Westbrooka i njegovo ponašanje. Ne znam da li koristi trash talk, ali taj mrk pogled, to volim. Volim tu glad i njegove napete živce. Westbrook bi bio jedan, a drugi bi bio Isaiah Thomas. Iako je nizak, stvarno volim njegovo ponašanje i samouvjerenost. Volim takve tipove igrača.“