Reinkarnacija Bad Boysa ponovno napada: kako je 'uskrsnuo' feniks iz grada propale automobilističke industrije

Mora se podcrtati: baš ništa nije bilo normalno s tom generacijom Detroit Pistonsa, koju ionako i ne pamte po imenu kluba kojem se donijeli dva uzastopna šampionska prstena, već po nadimku – Bad Boys, kojeg u ovom slučaju shvatite u najdoslovnijem smislu. Zvijezde te momčadi "loših momaka" bili su Isiah Thomas i Joe Dumars, a epitet zaradili više zaslugom Billa Laimbeera i Dennisa Rodmana, istinskih enfant terriblea u povijesti NBA.

Trener Chuck Daly posložio je bez konkurencije najantipatičniju momčad ikada: grubih momaka, koji su patentirali obranu krvavih koljena, a proslavljali se nekorektnom, grubom igrom, bezobraznim trash talkom, stalnim provokacijama, nesportskim, nekorektnim ponašanjem na parketu, flagrantnim faulovima, njihovi rivalu su mečeve završavali pretučeni kao da su upravo odradili UFC dvoboj. Košarka Detroita bila je nočna mora za estete, što naravno ne znači da nisu imali talent, uostalom, Thomas i Dumars bili su asovi top klase, dok je Laimbeer i danas rekorder Detroita po broju skokova i peti strijelac u povijesti Pistonsa.. A jedini razlog zašto Thomas, tad još u zenitu karijere, nije bio član Dream teama 1992. (kojeg je vodio upravo Daly) jest ultimatum Jordana, koji ga apsolutno nije podnosio, te je izborniku postavio jasan ultimatum prije Igara u Barceloni: "ili on ili ja".

U cijeloj toj priči bitan je i jedan poseban kontekst: ovakva momčad beskrupuloznih grubijana stvorena je na idealnom terenu: Detroit je u tom razdoblju već bio u fazi teške depresije i degradacije, od nekadašnjeg Motowna pretvarao se u beznadnu provinciju zatvaranjem tvornica General Motorsa, kriza automobilske industrije je pretvarala centar Michigana u beznadnu sredinu. "Klipovi" (što u prijevodu znači Pistons) bili su tad jedina svjetla točka i simbol uspjeha u gradu osuđenom na laganu i dugu propast…

Desetak godina poslije, pojavit će se još jedna, recimo tako "soft verzija" Bad Boysa koju je vodio Larry Brown (Chauncey Billups, "Rip" Hamilton, Tayshaun Prince, Ben i Rasheed Wallace). S temeljem na čvrstoj obrani nalik jedino talijanskom nogometnom "catenacciu", ta ekipa Pistonsa je od 2003. do 2008. godine igrala čak šest finala Istoka, te osvojila novi naslov prvaka NBA 2004.

Ne, ovo nije jedna od "vintage" storija, već samo uvod u ono što će uslijediti dva desetljeća kasnije. Prije samo dvije sezone, Pistonsi su bili na vrhuncu svoje duge agonije, upisavši mizeriju od 14 pobjeda u regularnoj sezoni, u kojoj su postavili poseban primat s 28 uzastopnih poraza. Već sljedeće sezone – to jest, prošle, napravili su veliki iskorak, stigli i do play offa. A danas? Danas su na samom vrhu Istoka, u ukupnom poretku zaostaju samo za nedodirljivom Oklahomom, ali uz također preporođene San Antonio Spurse predstavljaju najozbiljniju prijetnju prvacima iz Thundera. S tim što, uvjetno rečeno, na putu do hipotetskog velikog finala ipak ne bi trebali imati tako težak i trnovit put kao njihov potencijalni rival s "paklenog" Zapada.

Što se, dakle, dogodilo u međuvremenu, otkud sad Detroit opet u orbiti? "Stvorena je momčad vrlo slična Bad Boysima iz onih vremena, po fizici, atletskoj potenciji, upornosti i dubini rostera, predstavljaju pravo zrcalo svog grada", opisat će ovu novu generaciju Pistonsa Rick Carlisle, danas kormilar Indiane, koji je i sam sjedio na klupi Detroita (2001. – 2003.).

Cade Cunningham je u današnjim Pistonsima sve: mozak, lider, prvi strijelac s prosjekom od 26 poena, deset asistencija i šest skokova po meču. On je bio kamen-temeljac u procesu rebulidinga Detroita, stigao je kao veliki talent 2021. godine sa sveučilišta Oklahoma State, ali kako su Pistonsi u njegovim prvi sezonama bili na dnu poretka, mnogi su bili na njega "zaboravili". Danas mu, zbog gore spomenutog prosjeka, Little Ceasers Arena skandira "MVP, MVP". Drugi čovjek je Jalen Duren (18 koševa, 11 skokova), a veliko trojstvo zaokružuje Tobias Harris (13 poena).

A za cijelu kemiju, zaslužan je trener J.B. Bickerstaff s bogatim iskustvom najprije asistenta u Charlotti, Minneapolisu i Houstonu, da bi samostalnu karijeru trasirao kao strateg Memphisa i Clevelanda, prije nego je lani zasjeo na klupu "Klipova". Uz to, on je imao od koga učiti: otac Bernie bio je desetljećima asistent i trener, uz to i dvostruki prvak – 1978. kao pomoćni trener u Washingtonu, a 2016. godine u ulozi direktora Clevelanda.

"Čim sam došao ovdje, prvo što sam shvatio je ono što navijači žele, a to je od onih vremena uvijek ostalo isto: duh i karakter Bad Boysa. I to sam dobio – imam igrače koji osim talenta posjeduju sve te atribute, agresivnost, pritisak, dovođenje protivnika u neugodne, bezizlazne situacije. I nikome ne žele biti simpatični. Oni su zaista takvi, ne blefiraju se", objasnio je J.B. Bickerstaff, čija se filozofija temelji upravo na titanskoj obrani i pobjedničkom "mindsetu" kojeg je uspio usaditi u momčad donedavnih totalnih luzera.

Snaga Pistonsa nije samo taj karakter nego i kolektivni duh – ne samo u tom "opjevanom" gardu loših momaka, pa često po šest ili sedam igrača upisuju dvoznamenkasti broj poena. Cunningham je, ipak, kako smo istakli, prva violina, "killer" svih obrana, jedino je Shai Gilgeous-Alexander uspješniji po broju realiziranih penetracija u reketu, dok je pod obručima neprikosnoven Duren, uz pomoć Isaiaha Stewarta, kojeg Bickerstaff smatra najboljim defanzivnim centrom u ligi. No, kako su istovremeno i dostojni nasljednici "Bad Boysa" (što ne znači i da će ponoviti njihove domete), ključ njihovog feniksovskog uspona na krov Istoka je – fanatična obrana.

S obzirom na mladost rostera i potencijal napretka, NBA analitičari vide u ovom Detroitu sjajnu perspektivu, teško će odmah osvojiti prsten, to bi bilo ipak pretenciozno očekivati, ali u skoroj budućnosti (ako ostanu na okupu), svakako da.