Tisuće šuteva ispaljenih u mraku

Više od tri sata prije početka utakmice. Sablazno prazan TD Garden.

"Ovdje je uvijek hladno. Danas sam razmišljao o tome da navučem dva rukava."

Vježbanje igre u reketu, šutevi s osnovne crte pa s krila i s vrha reketa. "Put oko svijeta" šutirajući trice sa svake pozicije. Šutiranje nakon driblinga i otvaranja na postavljene blokove.

"Kada šutiram, lopta mora postati dio mog tijela."

Slobodna bacanja ubačena nakon svake od tih serija. Treba ih pogoditi deset. Još kao dijete u Engleskoj, odbijao je otići s terena prije nego što bi ubacio pet polaganja s lijevom, a zatim i pet polaganja s desnom rukom. Sve treba biti točno onako kako je zamišljeno.

"Nekada bih imao problema to napraviti, ljudi bi prolazili i vidjeli me kako plačem dok pokušavam to napraviti."

300-tinjak šuteva dok neki igrači još nisu ni stigli u dvoranu. Brijanje glave i opuštajuća kupka uoči izlaska na teren. Pažljivo odabrana hrana prije odlaska na posao - piletina i riža.

Kada mu zadivljeni laskaju i dive se njegovom "bogomdanom" talentu, on to ne shvaća kao kompliment: "To je uvreda. Boga nije briga mogu li ja pogoditi skok-šut."

"To me strašno razljuti. Tim ljudima kažem da ne potkopavaju rad koji ulažem svaki dan. Ne neke dane. Svaki dan."

Rušenje jednog od najvećih NBA rekorda nije prava priča o vlasniku možda i najljepšeg šuta u povijesti ove igre. To je tek krajnji rezultat i kruna njegovog uspjeha. Njegova priča je mozaik sastavljen od njegovih odricanja, njegovog profesionalizma, radoholičarstva, ambicioznosti i nepresušne motiviranosti da bude najbolji u onome što radi.

O njegovim ritualima već se cijelo desetljeće prepričavaju mitovi. Nema snimki jer kada je on tamo kamere još nisu upaljene, nema svjedoka jer kada je on tamo s njim su tek radnici i pokoja plesačica. A kada je u prošlogodišnjim doigravanjima protiv Miami Heata promašio dva uzastopna slobodna bacanja, vratio se i gađao novih 150. Pogodio ih je 145.

Jer nije zamišljeno nikako drugačije nego tako.

Bivši NBA trener Bob Hill trenirao je i njega i Reggieja Millera: "U Washingtonu smo teško poraženi i on nije šutirao dobro. 4/18 ili tako nešto. I sljedeći dan smo u New Yorku na treningu gdje mu ja kažem kako bi Reggie, kada bi imao lošu šutersku večer, suigračima najavio kakve šuteve misli vježbati. A on stoji tu, sluša me i kaže mi 'nisam šutirao loše sinoć'. Ja mu kažem da rezultati baš i nisu bili dobri. On odgovori 'znam, lopta nije ulazila u koš, ali ja sam je dobro šutirao'."

Dolazak u Boston nije prošao bez prinesenih žrtvi. Više nije mogao imati loptu u svojim rukama cijeli napad, trebao je promijeniti stil igre, ali i naviknuti se na posebnosti druge dvojice hall of famera s kojima je sada bio pod istim krovom. Žrtva se isplatila i osvojen je toliko željeni prsten u ljeto 2008.

Prsten koji mu je u Milwaukeeju i Seattleu stalno izmicao iz ruke. Bez obzira na to koliko je klasika odigrao i kolika je ikona postao u, sad već umirovljenim, SuperSonicsima. Bez obzira što se nikada neće zaboraviti njegov nastup u siječnju 2006. kada je Sunse potopio pobjedničkim košem s praktički polovice terena na kraju drugog produžetka za konačnih 152:149.

Treba se priviknuti na njegove navike. Na njegov, po osobnom priznanju, "granični slučaj kompulzivno-opsesivnog poremećaja". Napadao bi Paula Piercea kada je počeo zakucavati na treningu. Pobjeđivali su i on nije želio da se išta se mijenja. Podigao bi ga sa sjedišta u avionu jer je sjeo na njegovo mjesto. Iako je bilo na desetke drugih slobodnih sjedala. U Seattleu je "napao" suigrača Antonia Danielsa što je parkirao na njegovo mjestu.

"Kada bih se morao držati istih stvari svaki dan, ubio bih se", objašnjava Pierce. "Volim ga, ali ga ne razumijem. Ja nikada neću stajati na liniji slobodnih bacanja i razmišljati 'k vragu, nisam uhvatio svoje mjesto na parkingu danas'."

Drugačiji su, ali "Velika Trojka" je uspješna upravo iz razloga što shvaćaju i prihvaćaju razlike onog drugog. Pierce i Garnett će se držati svojih rituala i neće smetati jedan drugom. Rajon Rondo je, s druge strane, u potpunosti prihvatio njegove metode i mnoge i sam koristi. Baš kao što je, tada mladi, Rashard Lewis u Seattleu počeo dolaziti ranije u dvoranu kao njegov stariji suigrač.

"Došlo je do toga da je prvi autobus za dvoranu bio puniji od onog drugog. A to se nikada ne događa", priča bivši trener Seattlea, Nate McMillan.

Po mnogima najljepši šut ikada viđen. Nećete vidjeti da se itko bolje otvara nakon postavljenih blokova. Malo tko ima brži izbačaj. Njegovo neumorno bježanje po terenu, traženje otvorene pozicije za šut, a zatim i pravovremeno dodavanje Ronda - jedno je od najopasnijih i najefikasnijih oružja u današnjoj košarci.

U 35. godini života proživljava iznimno uspješnu sezonu u kojoj zabija u prosjeku 17.5 poena uz šut iz igre od nevjerojatnih 50% i postotak šuta za tri poena od nezamislivih 45.9%. Slobodna bacanja su i dalje na visokih 86%. Za njih se ni ne moramo brinuti jer znamo da će, ako slučajno promaši dva uzastopna - ispucati novih 150 jer neće moći mirno zaspati. Jer zamišljeno je tako i nikako drugačije.

I nakon što je srušio jedan od najcjenjenijih individualnih rekorda u NBA-u, on će svejedno idući dan doći u hladni TD Garden ili neku drugu, sablazno praznu, NBA dvoranu više od tri sata prije početka utakmice i marljivo prolaziti kroz svoj ritual.

Ime mu ne spominjemo jer on u prvi plan nikada nije gurao svoje ime - već svoju igru.

Čestitamo!