Draženov debi i dominacija SSSR-a

Eurobasket 1981.

Godine 1981. Čehoslovačka je imala čast ugostiti najbolje europske košarkaše, utakmicu su odigravane u tri grada - Havirov, Prag i Bratislava. Zadržan je format s prethodnog prvenstva, pa je na natjecanju sudjelovalo 12 reprezentacija koje su se kroz kvalifikacije probile u završnicu. Momčadi su bile podijeljene u dvije skupine po šest nakon čega se igralo za plasman. U polufinale su išle dvije prvoplasirane reprezentacije iz svake skupine dok su ostale reprezentacije razigravale za poredak od petog do osmog te devetog do 12. mjesta.

Nakon natjecanja po skupinama u polufinale su se plasirale favorizirane reprezentacije Sovjetskog Saveza, Jugoslavije i Španjolske, dok je ugodno iznenadio domaćin. U polufinalnim susretima SSSR je svladao Španjolce 110:101, a Jugoslavija je bila bolje od Čehoslovačke 95:86. U finalnoj utakmici Sovjetski savez predvođen Vladimirom Tkačenkom lako je slavio protiv izabranika Bogdana Tanjevića, bilo je 84:67. U utakmici za treće mjesto Čehoslovačka je uspjela pobijediti Španjolsku 101:90, te tako proslaviti brončanu medalju pred domaćim gledalištem.

Neuhvatljiv je za jugoslavenske igrače bio virtuoz , Bogdanu Tanjeviću nije pomoglo niti pomlađivanje reprezentacije novim imenima poput Branko Skroče, Andra Knege ili Željka Poljaka. Uz Waltersa koru uspjeha Sovjetskog Saveza činili su neponovljivi Vladimir Tkačenko, Sergej Jovajša i Aleksandar Belostenij. Natjecanje je obilježio i dolazak mladog Nikosa Galisa na veliku scenu, ali njemu i Panagotisu Yannakisu unatoč Grci nisu uspjeli postići veći uspjeh, bili su tek 9. Francuzi predvođeni sjajnim Richardom Dacouryem također nisu ostvarili značajniji rezultat, a potencijal za velika djela najavila je reprezentacija Italije.

Eurobasket 1983.

Natjecanje u francuskim gradovima Nantesu, Caenu i Limogesu donijelo je povijesni uspjeh Talijana, dok je reprezentacija Jugoslavije, iako u vrlo jakom sastavu doživjela potpun neuspjeh. Svi talijanski ljubitelji košarke sa sjetom i ponosom sjećaju se generacije Dina Meneghina, Pierluigija Mazoratija, Antonella Rive, Renata Villalte i drugih. U velikom finalu bili su bolji od Španjolca predvođenih Fernandom Martinom, Juanom Antoniom Corbalanom i San Epifaniom, utakmica je završila rezultatom 105:96.

Giuseppe Giergia imao je na papiru odličnu ekipu sa svjetskim imenima poput Krešimira Ćosića, Dražena Dalipagića, Dragana Kićanovića i Moke Slavnića, međutim nije uspio ostvariti adekvatan rezultat, te je poražavajućim sedmim mjestom jedna sjajna generacija otišla u povijest. Kasnije će se 1983. godina osim po neuspjehu pamtiti i po debiju neponovljivog Dražena Petrovića, koji je zajedno s Ivanom Sunarom i Goranom Grbovićem dobio priliku osjetiti atmosferu u Francuskoj.

Treće mjesto je osvojio Sovjetski Savez koji je nastupio bez Vladimira Tkačenka, dok se na velikoj pozornici pojavio Arvydas Sabonis. Oni su u borbi za broncu porazili senzacionalne Nizozemce s 105:70. Među razočarenja natjecanja ubrajamo tek jedanaestoplasirane Grke, dok je Čehoslovačka nakon 3. mjesta 1981. godine ovaj put bila daleko od postolja.

Eurobasket 1985.

U Njemačkoj se na tron ponovo vratio Sovjetski Savez, koji je u finalu deklasirao reprezentaciju Čehoslovačke. Eurobasket u Sttutgartu, Karlsruheu i Leverkusenu bit će pamćen kao prvi na kojem je uvedena linija za tri poena. Iako su igrači rijetko pokušavali šutirati iz daljine, trica je dakako dosta raširila igru i omogućila brojne taktičke opcije trenerima. Još jedno pravilo je izmijenjeno, slobodna bacanja odsad su se izvodila "1 za 1", odnosno igrač bi šutirao drugo slobodno bacanje tek ako bi pogodio prvo. Prije je košarkaš imao tri pokušaja da zabije dva koša s linije.

Veterani Tkačenko, Jovajša, Walters i Belostenij i dalje su bili integralni dio uspjeha Sovjeta, međutim pojavila se i nova generacija predvođena Sabonisom, Rimasom Kurtinaitisom, Aleksandrom Volkovim i Valerijem Tihonenkom. Česi su još koliko toliko parirali Sovjetskom Savezu u prvom poluvremenu, da bi utakmica završila s uvjerljivih 120:89 u korist Sovjeta. Branitelj naslova Italija osvojila je broncu nakon što su sa 102:90 u borbi za treće mjesto svladali Španjolce. Azzurre su ponovo predvodili isti protagonisti s važnim izostankom, naime karizmatični centar Dino Meneghin nije nastupio.

Krešimir Ćosić na klupi je naslijedio Pina Giergiu, a došlo je do kompletne smjene generacije pa su tako plavi dres obukli Stojko Vranković, Zoran Radović, Sven Ušić, Zoran Čutura i drugi. I s pomlađenom momčadi Jugoslavija je bila konkurentna, te je niz utakmica izgubila u samoj završnici. Dražen Petrović nametnuo se kao lider ekipe koja je na kraju osvojila 7. mjesto, legendarni košarkaš okitio se titulom najboljeg strijelca prvenstva.