Hrvatska košarka još nije doživjela potpuni pad, još ima mjesta do dna

Posljednja roleta još se mora spustiti

Samo dvije riječi mogu opisati trenutno stanje u hrvatskoj košarci: tuga i jad. Bez ikakvog omalovažavanja, ali hrvatska košarka, košarkaška tradicija nisu zaslužili da nacionalna reprezentacija gubi od Nizozemske, Rumunjske, Poljske i sličnih selekcija. To je nevjerojatno.

Nema to veze s NBA igračima, sa svađama FIBA-e i Eurolige. Jednostavno, dozvoliti si da u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo izgubite od takvih reprezentacija, zemlji koje nemaju neki košarkaški predznak je sramota. Neviđena sramota. No, ovaj poraz ili ovi porazi nisu posljednji pad kako mnogi najavljuju.

Krenimo samo od jednog pitanja - što ljude veže uz pojedini sport? Ako se radi o onim najpopularnijim kao što košarka svakako jest, onda su to rezultati, interes za klupskim natjecanjem i povezanost s reprezentacijom. Što se tiče rezultata, tu smo gotovo dotakli dno i s omjerom 3-5 gotovo je sigurno kako nećemo vidjeti Svjetsko prvenstvo.

Interes za klupskim natjecanjem? Izgubili smo Split, Zadar i Cibona životare i bore se što je isto zasluga vodećih ljudi klubova i realnost je takva da je pitanje trenutka kada će i jedan od ta dva kluba poput Splita potpuno iščeznuti s ozbiljnije košarkaške karte. Zagreb, nekad veliki Zagreb, potpuno je umro, ne postoji. Ostaje Cedevita, no to je privatni klub na kojem se ne gradi opstojnost košarke niti se zbog ulaganja jednog čovjeka i njegove uspješne kompanije može reći kako je klupska košarka sjajna.

Konačno, povezanost s reprezentacijom. Kada vam selekcija koja je u prošlosti dala toliko dobroga i lijepoga hrvatskom sportu gubi od Poljske, Rumunjske, Nizozemske, možete li se čuditi što većinu ljudi ne zanimaju daljnje utakmice. Možete li kriviti nekoga što nije gledao jučerašnju tragičnu predstavu u kojoj je Hrvatska s četiri NBA igrača izgledala kao potpuno neorganizirana momčad?

Velike riječi - mala djela

Kada je pokojni Danko Radić napuštao kormilo predsjednika Hrvatskog košarkaškog saveza, a isti taj Savez preuzele legende Stojko Vranković i Dino Rađa, mnogi su bili oduševljeni. O pokojnima sve najbolje, ali nije bilo košarkaškog navijača koji nije pozdravio odlazak Radića i dolazak novih lica. Još k tome dvojice fenomenalnih košarkaša i autoriteta.

Mislilo se da će stvari krenuti na bolje, da će se malo po malo košarka u Hrvata vratiti na onaj status koji je imala prije dvadesetak godina. Padale su tu velike riječi, bilo je puno govora o planovima, inicijativama, potrebama za reformama poslovanja i slično, a sada vidimo da su to bila samo mrtva slova na papiru.

Bez ikakve dvojbe, ali niti trunke, Rađa i Vranković apsolutno su suodgovorni za ovaj rezultatski kolaps. Bilo je nesuglasica s Acom Petrovićem kojeg su čak htjeli maknuti s Olimpijskih igara nakon što je nevjerojatnom igrom na turniru u Torinu osigurao iste. Onda je svađa kulminirala, pa je Petrović ipak ostao i nakon Rija na mjestu izbornika i odradio i prošlogodišnji Eurobasket.

Nije uspio, ispalo se od Rusije u osmini finala i na njegovo mjesto dolazi Ivica Skelin. Znalo se da Hrvatsku očekuju izrazito teške kvalifikacije, da se u većini slučajeva neće moći računati na NBA igrače i svejedno u Savezu su odabrali osobu koja niti jednom referencom u dotadašnjem životopisu nije dokazala da je za to sposobna. Kockali su se Rađa i Vranković s onim s čime se nije smjelo kockati, s ugledom reprezentacije i s činjenicom da si time ugrožavamo put do Svjetskog prvenstva, a posljedično i Olimpijskih igara.

Jasno, dogodio se potpuni debakl, jedva je izborena druga faza natjecanja i onda u Savezu čine novu grešku. Pričalo se dugo o talijanskom treneru Andrei Trinchieriju. Teško je reći kada je hrvatska košarkaška javnost zdušnije zagovarala dolazak nekog trenera nego Trinchierijev. Trener dugogodišnjeg iskustva u njemačkom i talijanskom sustavu bio je i spreman doći jer ne samo što govori tečno hrvatski nego mu je i majka Hrvatica.

No, vrlo brzo to je palo u vodu. Trinchieri nije trener za jednu noć. On je htio sustav, vrijeme, plan, ciljeve, a očito je i koštao nešto više. Ponovno Rađa i Vranković umjesto da idu od vrata do vrata svake firme u državi i skupljaju kunu po kunu da dovedu trenera koji ima znanja i iskustva, donose drugačiju odluku. Ostajemo pri hrvatskom znanju, novi izbornik je Dražen Anzulović.

Anzulović nije loš trener, u Ciboni i Zagrebu se dokazao, no isto tako ozbiljni kolektiv nije jako dugo trenirao i upitno je bilo može li u tako kritičnom trenutku preuzeti momčad i napraviti rezultat. Možda mu je trebalo više vremena, više treninga, bilo čega, ali sada je jasno kako nije bio dovoljno spreman i kapacitiran da napravi kratkoročno dobar rezultat.

Hrvatska košarka - priča iz prahistorije

Sada je gotovo. Svjetsko prvenstvo je 99% otišlo i nalazimo se u situaciji u kojoj se nalazimo. Sljedeći Eurobasket na rasporedu je tek 2021. godine (ako se na njega kvalificiramo). Naredne tri godine Hrvatska će se u košarci spominjati kroz nastupe igrača u NBA ligi i to će biti sve.

Već sada je vidljivo razočarenje, ogorčenost Bojana Bogdanovića, Darija Šarića i drugih te je pravo pitanje otkud nam garancija da će oni igrati za tri godine, da neće biti ozlijeđeni, da neće sve poslati kvragu i kao mnogi drugi, imati lijepo i dugo ljeto. Nevjerojatno je kako se pojedini ljudi kockaju sa sportom koji je u Hrvatskoj često bio jedan od najpopularnijih sportova.

Fenomenalan uspjeh rukometaša ranih 2000-ih godina natjerao je tisuće klinaca diljem zemlje na upisivanje treninga za taj sport. Kako će nove generacije, novi mladi talentirani klinci koji žele igrati košarku stasati kada se nemaju u koga ugledati. Koje će to klubove i kakva natjecanja moći gledati kada je hrvatska klupska košarka dotakla samo dno?

U državi koja je poznata po tome što vrlo uspješno uništava sve što vrijedi u sportu, košarka je već uništena. Ono što nam slijedi nije pad, nije dno, već je put do istrebljenja, put bez povratka gdje je pitanje samo jedno - kada će netko staviti posljednji ključ u bravu i baciti ga u nepovrat. Nažalost, u ovome slučaju krivi smo svi i krivi smo samo mi. A ne tako davno, prije samo mjesec dana, U-16 selekcija postala je prvak Europe. I neki današnji seniorski su bili prvaci u mlađim kategorijama pa nam to ništa nije zagarantiralo u budućnosti. Tužna sudbina sporta koji je Hrvatskoj donio puno toga i definitivno ju stavio na kartu svijeta.