Jesmo li na dnu? Ne brinite, ima još prostora

Nakon što je u ponedjeljak Hrvatska na neslavan način završila s očajnim nastupom u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo, utorak je donio prve ozbiljnije istupe u medijima. Nekako kao glasnogovornik (prekriženih) igrača postavio se bivši kapetan Roko Leni Ukić dok je Dino Rađa branio stavove Saveza. Njihovi stavovi nisu bliski, došlo je do polemike koja je na kraju bila i neukusna izjavom Rađe kako je Ukić "jak na riječima, a reprezentaciji nije donio medalju".

Rađa kao bivši vrhunski igrač i član Hall of Famea valjda je svjestan da jedan igrač da bi donio nekome medalju mora biti klasa nad klasama, a ostalima trebaju i suigrači i struka. Činjenica je da je Hrvatska u prošlosti gubila na nevjerojatne načine, podbacivala i nije bila uvijek prava, ali je i činjenica da nikada nije bila u ovakvom blatu kao danas. Slušajući Rađu ispada da nitko tko s Hrvatskom nije osvojio medalju nema se pravo sada javiti i iznijeti svoje mišljenje.

Glupost. Ukić je godinama bio kapetan reprezentacije, istina, rezultati nisu bili najbolji, ali nisu bili niti ovakvi kao danas. I još veća glupost je prozivati Ukića da nije pružio dovoljno, a on je vjerojatno posljednji kojeg bi se trebalo razvlačiti u tom kontekstu. Koliko je to okupljanja Ukić propustio? Igrao je po raznim egzotičnim mjestima, nastupao ozlijeđen i nikada nije dovodio pod znak pitanja privrženost reprezentaciji ili igrao s figom u džepu.

Roko nije igrač bez mana, ima ih, kao što ih ima većina igrača koji su prodefilirali kroz reprezentaciju u zadnjih 15-ak godina. No imamo li mi toliko boljih igrača od Ukića na toj poziciji? Rađa je u jednoj stvari u pravu kada klubovima predbacuje da se ne radi na stvaranju razigravača, tu sam već davno pisao o krivici klubova koji će radije ići linijom manjeg otpora i uzeti stranca koji će izvući tu poziciju nego što će raditi individualno, momčadski i mukotrpno na izgradnji klasnog playmakera. Ako već nemamo vrhunskog talenta na toj poziciji, onda možemo stvoriti onog koji će dobro odrađivati svoj dio posla. Nije da smo kroz povijest uvijek bili moćni na toj poziciji. Bilo je tu onih koji su bili zaduženi za onaj osnovni dio, nismo imali igrača poput Papaloukasa, ali bio nam je dobar i igrač tipa Alanovića.

Zna se da je to pozicija na kojoj jednostavno moraš imati stabilnog igrača, a ako već nemaš takvog mlađeg, kojem baš vjeruješ, onda se izvoli okrenuti provjerenim opcijama. Ukić je bio jedan od njih, a što je najbolje i kroz medije se stavljao na raspolaganje reprezentaciji, ali aktualni izbornik nije ga niti pomislio nazvati.

I kao što sam i pisao prije nekoliko dana, nemojte očekivati nikakvu samokritiku, krivci će se pronaći na drugim mjestima. Konkretnije klubovima. Nimalo samokritike u činjenici da su na izborničku poziciju dovedeni treneri koji tu nisu trebali biti. Kada se ranije povela priča o jakom trenerskom imenu na klupi reprezentacije, problem je bio novac. Sada nije problem novac nego želja tih trenera za vođenjem klubova. Koja je onda verzija istinita? U redu, ako si se već bazirao na tri imena (Trinchieri, Perasović, Repeša) kao potencijalna jača imena na klupi i oni su te odbili, zašto se nije išlo tražiti dalje? Što da su te odbili i Anzulović i Skelin koji su bili pričuvna/požarna ili ne znam kakva rješenja? Koliko nisko bi se išlo? Raspisivao bi se natječaj ili što? Pa tko se javi bez obzira na kvalifikacije koje posjeduje.

Situacija je jednostavna. Reprezentaciju ne može voditi bilo tko. Košarka je vrlo dinamičan i brz sport u kojem se situacija mijenja u sekundi, mijenjaju se obrane, postave, reprezentacija nije klub gdje ti imaš dugačke pripreme pa onda i sezonu gdje treniraš i uigravaš akcije i igru. Ovdje moraš imati kvalitetnog stručnjaka koji je sposoban reagirati na ono što se događa na parketu, prepoznavati probleme i rješavati ih odmah. I biti autoritet, ne ovim igračima koji su sada bili pozivani na kraju kvalifikacija, trener koji će biti autoritet A reprezentaciji i koji kada nešto kaže i naredi, tu nema pogovora, to je tako i tako se igra.

I uvijek ću ponavljati onu sramotnu tezu s početka kvalifikacija kako nije problem ne otići na Svjetsko prvensvo. Uvijek se u nevjerici vraćam na to. Natjecanje praktički nije počelo, a ti se već predaješ i tražiš alibije. Problem je. Problem je tako i razmišljati. Imaš šest NBA igrača, od njih šest imao si četvoricu tijekom ljeta u kadru koji baš igraju u najjačoj ligi svijeta i to kako igraju, a ne možeš pobijediti Poljsku i onda ustvrdiš sljedeće: "Pogledajte utakmice protiv Poljske. Oni su fizički jači i spremniji od nas. Samo je bilo pitanje kada će nas slomiti. I s najboljim igračima i bez njih."

Govorimo o Poljskoj, hej Poljskoj! Da reprezentacija s Bogdanovićem, Šarićem, Zupcem i Žižićem nema dvije suvisle akcije i ne može svladati Poljsku i to se onda smatra pod normalno? Ponovit ću - reprezentacija s Bogdanovićem, Šarićem, Zupcem i Žižićem! Ne mogu i ne želim prihvatiti takve teze.

Roko Ukić je u jednom od brojnih današnjih intervjua malo progovorio o taktičkim pogreškama koje su se događale u tim susretima, a pisali smo i o tome. Napravljeno je toliko pogrešaka sa stručne strane, od izbora igrača i lutanja kroz cijele kvalifikacije do taktičkih pogrešaka koje su apsolutno neshvatljive. E to je krimen Saveza. A on je ujedno i najveći. Struka i izbori igrača. Svaki pokušaj amnestiranja Saveza i struke te prebacivanje svega na leđa klubova je smiješno, ali i očekivano. I zato smo tu gdje jesmo i tu ćemo i ostati ako ne dođe do nekog radikalnog zaokreta.

Jednu stvar Rađa je dobro primijetio, može još lošije. Istina, može, čekaju nas nove kvalifikacije, nove "velesile", a kako nema nekih naznaka da će se nešto promijeniti u stručnom pogledu ili u nekoj viziji, koja doduše ne postoji, zar bi ikog iznenadio poraz od reprezentacija poput Kosova, Cipra, Švicarske i ostatka društva? Mene ne.