Josip Vranković

Prije 16 godina Josip Vranković aktivno je sudjelovao u osvajanju posljednje medalje samostalne Hrvatske na nekom velikom natjecanju. Bilo je to Europsko prvenstvo u Grčkoj, a današnji izbornik upisivao je šest poena po susretu.

Krajem ovog mjeseca kreće Europsko prvenstvo u Litvi na kojem Hrvatska teško može računati na ponavljanje takvog rezultata. Cilj je osigurati kvalifikacije za Olimpijske igre, a dobar dio javnosti nema povjerenja u izbornika s pregršt igračkog, ali malo trenerskog iskustva.

Vranković je 1995. u Grčkoj, u momčadi koju je vodio Aleksandar Petrović, bio suigrač s tadašnjim NBA igračima Tonijem Kukočem i Dinom Rađom. Bio je Kukočev suigrač i na samim počecima svoje igračke karijere.

Splićanin, sin bivšeg prvotimca Hajduka Vjeke, počeo je karijeru na Gripama, ali prije nego što je dobio priliku u redovima tadašnjeg europskog prvaka Jugoplastike, morao se kaliti u Dalvinu i Alkaru. 1991. godine bio je u momčadi Željka Pavličevića koja je kao POP 84 osvojila treći uzastopni europski naslov.

Iako je zlatno doba splitske košarke polako prolazilo, Vranković se na Gripama zadržao sve do 1997. Karijera mu je sve do 2000. bila vezana za hrvatske klubove. U Zadru je proveo jednu sezonu (1997./1998.), u Ciboni sljedeću i u oba osvojio trofeje te stekao reputaciju prgavog, glasnog, ali iznimno borbenog igrača koji ne zauzima naslovnice, ali je vrlo koristan.

Tri godine (od 2000. do 2003.) proveo je u poljskom Prokomu, zatim dio 2003. u Ludwigsburgu, a 2004. se vratio u Cibonu i osvojio još jedan naslov prvaka. Karijeru je zaključio u Širokom 2006. godine osvajanjem Kupa Bosne i Hercegovine, predvodeći kao najiskusniji pomlađenu momčad.

Široki je 2007. povukao dosta odvažan potez i tek umirovljenog igrača Vrankovića, 39-godišnjaka, postavio na klupu kad je momčad bila u nezavidnoj poziciji u regionalnoj ligi (12. mjesto, omjer 7-15). Uspio je kao debitant ne samo osigurati ostanak u NLB ligi, već je osvojio i svoj prvi trenerski trofej, prvenstvo Bosne i Hercegovine izboreno sjajnom pobjedom u Skenderiji protiv Bosne (84:81).

Priliku mu je zatim pružila Cibona, ali to i nije bila posebno uspješna "veza". Do Nove godine Cibona je u NLB ligi imala omjer 8-7, u Euroligi 3-6 s momčadi koja nije popunjena s dovoljno pojačanja za jači rezultat, a i sam trener s nekoliko mjeseci iskustva žalio se zbog loše atmosfere "na katu" koja se osjetila na terenu. Zamijenio ga je Ivan Sunara.

Odlučio se povući u sjenu B reprezentacije i ondje utabao stazu prema A vrsti osvajanjem zlatne medalje na Mediteranskim igrama. Dijelu javnosti u studenom 2009. nije "sjelo" kad je na klupi hrvatske reprezentacije zamijenio Jasmina Repešu. Nakon zlata na Mediteranskim igrama s B reprezentacijom, neiskusnom treneru (dva mandata u Širokom i jedan u Ciboni) u ruke je dana momčad koja je trebala popraviti dojam nakon 15 godina bez medalje.

Vrankovićeva Hrvatska na Svjetskom prvenstvu u Turskoj probila se iz skupine zauzevši četvrtu poziciju, posljednju koja je vodila u drugi krug. U osmini finala, nakon neuvjerljivih predstava u skupini, Hrvatska je odigrala svoju ponajbolju utakmicu, protiv Srbije, ali je poražena 73:72 kad je Aleksandar Rašić sekundu prije kraja pogodio ključno slobodno bacanje.

Hrvatska je završila službeno 14., što je bio najslabiji plasman na velikim natjecanjima. Dojam je ostao kako je Vranković prerano sjeo na vruću klupu reprezentacije te da mu je trebalo prijeko potrebnog iskustva. O tome kako se na reprezentaciji ne uči lijepo je tada analizirao kolega Branimir Korać.

U međuvremenu je, nakon smjene Dražena Anzulovića, Joke ove godine preuzeo Cibonu drugi put. U NLB ligi nije imao mnogo toga za popraviti jer je Cibona bila "ni na nebu ni na zemlji" što se plasmana tiče, ali je ostavio vrlo dobar dojam u Ligi za prvaka. Cibona je polufinalu dobro namučila favoriziranu Cedevitu uz upečatljivu drugu utakmicu u Draženovu domu.

Druga "tura" pod Tornjem sigurno mu je omogućila bolji uvid u mogućnosti dijela reprezentativaca, a s nekima je i svakodnevno radio. Na pripremama je bilo vidljivo kako pokušava nametnuti neupitni autoritet igračima od kojih je s nekima i sam igrao.

Litva će biti njegov popravni. Ako ne uspije u onome što je zacrtao, plasman u kvalifikacije za Olimpijske igre u Londonu, treću priliku teško će dobiti.