Kako god završio kvalifikacijski ciklus, hrvatsku košarku čeka svjetlo na kraju tunela

Stigli su i posljednji dani kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo u Kini, a time će se i službeno zaključiti muke po hrvatskoj košarci, barem što se tiče ovog ciklusa koji nije donio ništa novo, a oduzeo je jako puno snage i živaca, kako igračima, tako i svim ljubiteljima košarke u Hrvatskoj. Kada bi barem mogli reći da će biti bolje, ali poučeni proteklim godinama možemo se samo nadati da će oni koji trebaju moći pogledati dalje od vlastitog nosa i napraviti nešto kako bi košarka stigla na ono mjesto gdje zaslužuje biti.

Preostale su još dvije utakmice u kvalifikacijama za odraditi, 22. veljače na rasporedu je susret protiv Poljske u Varaždinu, dok će tri dana kasnije Hrvatska otputovati u Szombathely gdje će odmjeriti snage s Mađarskom. Stručni stožer bit će jednak onom iz prošlog kruga kvalifikacija, a na popisu se, uz više ili manje promjena, našlo 16 igrača koji će kvalifikacijski ciklus nastojati zaključiti na najbolji mogući način.

Upravo je prva utakmica protiv Poljske, ona polovicom rujna prošle godine, pokazala još jednom sve boljke košarkaške reprezentacije koja je unatoč nastupima Bojana Bogdanovića, Darija Šarića, Ante Žižića i Ivice Zupca upisala poraz od igrača koja bi, barem po imenima, trebala biti slabija. Međutim, još se jednom pokazalo kako ne igraju imena, već igra dobro posložena momčad s trenerom koji zna što točno radi. NBA igrači svoje su isporučili, napravili su ono što smo i mogli očekivati, no nije to bio plod uigranih akcija i dobre taktike već individualne kvalitete kojom su nosili ekipu.

Prema vlastitoj viziji kvalitetan trener nije samo onaj koji donosi medalje i trofeje jer rijetke momčadi mogu tako nešto postići. Kvalitetan trener će, bez obzira na roster kojim raspolaže, znati izvući najbolje iz svakog pojedinog igrača i istaknuti njegove vrline, a nedostatke nastojati dovesti na najnižu moguću razinu. Kvalitetan trener će, ako vidi kako ne postoji homogenost s igračima, samostalno odstupiti i prepustiti mjesto nekome tko će to umjeti napraviti. Ima li Hrvatska to u Ivici Skelinu ili Draženu Anzuloviću? Nema.

Nije problem griješiti jer ne postoje bezgrešni. Problem je kada se iz vlastitih grešaka apsolutno ništa ne nauči. Naravno, ako trener odbija preuzeti odgovornost za svoje neuspjehe, tu bi trebalo biti vodstvo kluba ili Saveza koje će u jednom trenutku prelomiti i reći kako netko nije za taj posao te potražiti nekog drugog. Iako bi u nekoj drugoj okolini nakon debakla u Gdanjsku to mogli očekivati, u Hrvatskoj to nismo dobili. Tako je radilo prošlo vodstvo Saveza, a njenim koracima, čini se, nastavlja i ovo.

Naprotiv. Nakon konferencije po povratku u Zagreb dobio sam dojam kako se najveći dio krivice prebacuje na igrače jer prema riječima izbornika: "Ne bih ništa promijenio u taktičkoj pripremi, osim možda ponekih sitnica." Pouka nije izvučena, tako je bilo u tom trenutku, a prošlost nam govori da se pouka neće izvući niti nakon završetka ovog kvalifikacijskog ciklusa već da će hrvatska košarka i dalje bezglavo lutati u magli. Bez obzira na to hoće li Hrvatska kvalifikacije zaključiti s dvije pobjede ili dva poraza, novog izbornika treba pronaći. Pod ovim "novog" doista smatram novog jer krajnje je vrijeme da se uvijek ista lica prestanu vrtjeti na toj poziciji.

"Mislim da smo na dobrom putu, a ovo što se dogodilo s A selekcijom jest realnost", bile su tada riječi predsjednika Saveza Stojka Vrankovića. Možda je u pravu kada to kaže, ali odbijam povjerovati u takvu konstataciju. Odbijam povjerovati da se uz kvalitetan stručni stožer s igračima iz NBA lige pojačane igračima iz najboljih hrvatskih klubova i hrvatskim igračima koji igraju po Europi nije mogao ostvariti plasman na Svjetsko prvenstvo u konkurenciji Mađarske, Nizozemske, Rumunjske i Poljske. Odbijam povjerovati da su krivi i nakaradni FIBA-ini "prozori" jer svaka je reprezentacija bila u istoj poziciji i nije imala na raspolaganju najbolje igrače.

Kao nepopravljivi optimist nadam se da će pozvani igrači dati sve od sebe, pobjedama zaključiti kvalifikacija i da će nas u sljedećim ciklusima dočekati izbornik koji će znati svoje ideje prenijeti na igrače. Nadam se svjetlu na kraju tunela. Ako se tako nešto ostvari, takvo svjetlo može hrvatsku košarku odvesti u neku ljepšu budućnost. Ako ne, to će vjerojatno biti svjetlo teretnog vlaka koji juri u njenom smjeru, spreman da ju velikom brzinom potpuno dokrajči.