Kako je slatko...

Teško je, skoro nemoguće ohladiti glavu nakon ovoga što se večeras dogodilo. Analizirati utakmicu bez emocija, bez takvog ponosa kojeg su nam naši košarkaši pobjedom protiv Španjolske priuštili, nije moguće. A ni potrebno.

Vratili smo im barem dio duga, makar ono što su nam sudački plaćenici u Beogradu ukrali više nikad ni jedna pobjeda neće vratiti. No, ova je pobjeda tako slatka, da vrijedi više od bodova, više od drugog kruga, više od ikakve osvete. Vidjeti užasnuta lica španjolskih igrača uperena u suce u posljednjoj sekundi, tražeći nešto, očekujući neki zvižduk i pomoć - bilo je neprocjenjivo. Ne, ovog puta ne. Bar ne večeras.

Nakon prvog poluvremena u kojem se vidio napadački pomak naših u odnosu na prve dvije utakmice, ali i obrambena propusnost i prevelika širina koju je španjolska "artiljerija" znalački kažnjavala, stiglo je 20 minuta u kojima je pobjedu donijelo srce. Zaista, doslovno, bez ikakvog patetiziranja, čak i da Tomasova trica na kraju nije ušla. Bili bismo tužni, ali ništa im se ne bi moglo prigovoriti, baš ništa.

Čim se naš obrambeni obruč stegnuo, Španjolci su došli u probleme. Iskoristili smo vrijeme dok je Pau Gasol odmarao na klupi u trećoj četvrtini da preokrenemo rezultat, a u posljednjoj je Marko Banić zvijezdu Memphis Grizzliesa strpao u mali džep.

Da nije bilo malo previše žurbe i da nas šut nije izdao u situaciji kad smo poveli s +7, mogli smo utakmicu riješiti i prije infarktne završnice. No, ne, ne bismo ovaj scenarij sad mijenjali ni za kakav drugi. Od ovoga ne postoji slađe.

Braniči su konačno odradili svoj dio posla, maksimalno su ubrzali protok lopte i često stvarali otvorene pozicije za šut. Strahovita borbenost ispod obruča donosila nam je brojne dodatne opcije, dohvaćeno je jako puno teških lopti pod košem.

A onda je Tomasov šut donio skokove iz fotelja, stolica, kauča, kreveta. Cijela Hrvatska iskočila je iz svojih položaja poput Blanke Vlašić, sa stisnutim šakama i punim srcima. Koliko god mali i beznačajni bili, svoje dugove uvijek vraćamo. Makar vi bili svjetski prvaci, domaćini i jedno 20 puta brojniji i moćniji od nas.

Tek nekoliko trenutaka nakon zadnje neuspješne španjolske akcije trajala je neizvjesnost hoće li se iz nekog kuta pojaviti onaj Lamonica i poništiti sve, pronaći negdje neki faul i vratiti Španjolce na liniju slobodnih bacanja. Na sreću nije. Večeras su ipak sudili suci, a ne izvršitelji nečijih naloga.

Kako je slatko... Toliko slatko i sve da više ništa ne napravimo do kraja prvenstva, svejedno će trag šećera ostati u ustima. No, ne bojte se, posao još nije obavljen. Proživimo ovu noć u euforiji i zadovoljstvu, a o Izraelu, Grčkoj i Rusiji razmišljat ćemo od četvrtka ujutro. Zaslužili smo. Nakon 712 dana razmišljanja o Španjolcima, neka oni sad malo misle o nama.