Ne igra se za kikiriki

"Drago mi je vidjeti toliki broj predstavnika medija na ovoj konferenciji", započeo je predsjednik Hrvatskog košarkaškog saveza Danko Radić. Koliki je interes hrvatske sportske javnosti najbolje je pokazala sparna soba u prostorijama HKS-a, u kojoj je Gordan Giriček, polufinalist NBA lige, umjesto konkretnog "da" ili "ne", rekao "vidjet ćemo". I tako dao još vremena za kave na kojima je, uz novo ime na Ciboninoj klupi, standardna tema - igraju li Gira i Vujo?

Da nismo navikli na neizvjesna iščekivanja koja određuju put hrvatske košarke, rekli bi kako je čudno da se stožerni dvojac momčadi još nije odlučio. Počelo je sve s izbornikom Jasminom Repešom, koji je pokazao kako se drži riječ. Kada je došao datum odluke, prvi čovjek hrvatske reprezentacije je izašao i rekao - "Real je Real, ali Hrvatska je prva". I nitko Jasku ne može prigovoriti na razmišljanju, radi se o životnim odrednicama.

Isto kao što su rijetki kritizirali Giričeka kada je rekao "odluku ću priopćiti 26. lipnja". I dođe taj utorak, mikrofoni se uključe, kamere zumiraju šutera Utah Jazza, a iz usta izađe: "Ako riješim privatne probleme i dogovorim s izbornikom Repešom, igrat ću.". Kakva je promjena u situaciji? Što je Giriček novoga rekao? Da je reprezentacija svetinja i da još nije propustio nijedan ciklus? To je samo plus za bivšeg igrača Cibone, koji svojom pojavom na terenu Hrvatskoj "znači deset poena".

Međutim, gdje je odluka? Roko Ukić cijele sezone priča samo o reprezentaciji, Marko Popović jutro nakon slavlja litavske titule naglašava "A sad reprezentacija", a kapetan Nikša Prkačin, koji ne zna da li staviti obloge prvo na leđa ili koljena, još samo nije uzeo za ruku neodlučne i odveo ih u Selce.

Društvo, izgubili ste u četvrtfinalu Europe kada ste mogli imati zlato u rukama! Svi košarkaški zaljubljenici sanjaju imena trojice "sudaca", sjećaju se vaših suza i bijesa nakon ispadanja od Španjolske, broje dane do Seville i Madrida, a vi ne znate hoćete li igrati? Igrate za hrvatski dres, ne za kikiriki.

Bilo bi neobjektivno reći kako napredak od prošlog ljeta u izjavama ne postoji. Giriček je od "mlađi trebaju preuzeti naše mjesto", došao do "reprezentacija je svetinja, nikad nije upitna moja želja za igranjem", Vujčić će se izjasniti 28. lipnja (četvrtak), a "iz vedra neba" su pali upitnici nad imena Andrije Žižića i Dalibora Bagarića. I izbornik je napravio pomak u stavu. Od "neću moliti nikoga da igra u reprezentaciji", do sklapanja ruku u Rimu i zamolbe "da se Giriček i Vujčić odazovu".

Repeša ne moljaka. Niti će ikada moljakati, niti bi trebao moljakati. Samo je objektivan u procjenama što Giriček i Vujčić znače za Hrvatsku. Ne mora Giriček zabiti 20 poena i četiri puta zakucati da se osjeti njegovo prisustvo. Isto kao i u slučaju našeg najboljeg centra, ali moraju biti tamo. Suparnici ih moraju vidjeti, moraju razmišljati o njima, moraju u pripremi utakmice naglasak staviti na njih. Suci ih moraju vidjeti, suparnički navijači prisjetiti se svih poteza koje su vidjeli na YouTubeu. Zato su oni važni.

Preiskusan je Giriček da to ne bi znao i zato je još teža odluka o produženju vremena za odluku. Tek će rijetki reći da Giriček nema pravo. Treba devet-deset mjeseci biti na drugom kraju svijeta i onda odlučiti dva-tri slobodna mjeseca umjesto kćerkici pokloniti hrvatskoj reprezentaciji. I zato se treba sve napraviti da do kompromisa dođe jer, kako i sam Gira kaže: "Svaka situacija se može riješiti. Ništa nije neriješivo i vidjet ćemo.". Razlika je samo u timingu. Taj "vidjet ćemo" je trebao do 26. lipnja biti riješen, zato se period odluke zove period odluke. Ovako tek razgovori iza zatvorenih vrata mogu izborniku Repeši odgonetnuti koga pročitati 29. lipnja s popisa reprezentativaca kojima nudi "krv, znoj i suze" u Selcu.

Osim odlaganja konkretne odluke, Giriček je napravio još dva velika poteza. Prebacio je lopticu na stranu Nikole Vujčića, koji nema "utaban" put za svoju odluku, i dao je zraka Danku Radiću, koji u subotu "ganja" novi četverogodišnji mandat na mjestu predsjednika HKS-a. Već je Šibenčanin prozvan zbog sazivanja Skupštine u isto vrijeme kada košarkaški treneri imaju svoje okupljanje, a dodatak je stigao iz Košarkaškog saveza Zagreba u kojem su obznanili kako se ne misle pojaviti u Vodicama.

I kada se stave svi Radići sa strane, ostaje konstatacija zbog koje je Giriček u utorak morao dati konačan odgovor. Ne igra se za kikiriki, već za hrvatsku reprezentaciju i košarku svoje države. Igra se za sve one koji će "osvježavati" sve sportske stranice kako bi saznali kako ćemo proći u Španjolskoj.

U krajnju ruku, igra se za vlastiti ponos. Jer, ako su zaboravili osjećaj kada su stajali u beogradskoj mix-zoni bez riječi, onda niti ne trebaju ići u Španjolsku. Previše je velikih imena nosilo hrvatski dres da bi ga se obuklo jer to javnost očekuje. Previše je puta odsvirala hrvatska himna da bi ju se odslušalo jer cijela dvorana šuti. Ako oni ne trebaju Hrvatsku, niti Hrvatska ne treba njih.