Podbačaj ili dobar rezultat?

Njemačka bez Nowitzkog, Rusija bez Kirilenka, Grčka bez Papaloukasa i Diamantidisa, Slovenija bez niza važnih igrača, pomlađena Srbija, Litva bez dosta igrača i s neiskusnim playmakerima i - Hrvatska u gotovo najjačem sastavu. Sanjali smo medalju, Poljsku smo vidjeli kao priliku generacije za povratak u sam vrh europske košarke, a na kraju smo doživjeli razočaranje. Ne toliko plasmanom koliko samom igrom.

Za rujan u Poljskoj Hrvatska se pripremala s neskrivenim ambicijama, procjena je bila kako su Španjolci daleko ispred, ali da se s ostalima može igrati. I moglo se, činjenica je da nas nitko nije razbio, ali je i činjenica da Hrvatska nije izgledala dobro u većini utakmica i da na kraju polufinale nismo s takvom igrom niti zaslužili.

Već u skupini prvog dijela natjecanja nije to izgledalo dobro. Protiv Izraela nas je izvukao Nikola Vujčić koji se u kasnijem dijelu natjecanja izgubio na klupi s malom minutažom, protiv Grka nismo niti imali pravu šansu dok smo tek protiv Makedonije u dijelu utakmice naznačili za što je ova reprezentacija sposobna.

Taj susret s Makedonijom je pružio nadu, pokazao da u ovoj reprezentaciji ima potencijala i da se uz bolju igru u drugom krugu natjecanja može daleko. Međutim, u drugoj fazi ponovno smo se mučili, ali upisali tu jednu pobjedu koja je zagarantirala četvrtfinale. Svladani su Nijemci bez Nowitzkog, reprezentacija koja po ničemu nije smjela biti tako težak zalogaj kakva je bila.

Taj susret igran je u grču jer se znalo da pobjednik odlazi u četvrtfinale, a poraženi se oprašta od Eurobasketa, no to nije nikakvo opravdanje. Imali smo iskusnu reprezentaciju s previše igrača koji su se naigrali takvih utakmica. Kvaliteta je apsolutno bila na strani Hrvatske, ali Njemačka je bila čvrsta.

Ranije je upisan i poraz od slabe Rusije koja nije pokazala ništa posebno na ovom Eurobasketu te od Francuske koja je obzirom na dotad viđeno bila očekivano prejaka.

I unatoč svemu, unatoč lošoj igri i neuvjerljivosti, Hrvatska je imala veliku šansu za prolaz. Dugo ćemo pamtiti taj četvrtfinalni dvoboj sa Slovenijom, Popovićevu tehničku na kraju sjajnog prvog poluvremena i slovensku seriju 23:3 na početku drugog. Pamtit ćemo Erazema Lorbeka koji je uništavao nade Hrvatske i Boštjana Nachbara i njegov očajnički šut u finišu slovenskog napada kod 65:62. Pamtit ćemo još jedno zapinjanje u četvrtfinalu.

Na još jednom Eurobasketu Hrvatska je završila među osam. Ako čašu gledamo kao polupunu, nastavili smo konstantu rezultata i plasirali se nakon niza sušnih godina na Svjetsko prvenstvo. Ako gledamo kao polupraznu, opet smo ostali bez borbe za medalje i nismo igrali dobro. Istina je, kao i obično negdje, u sredini.

Eurobasket ćemo pamtiti i po odličnoj igri Roka Lenija Ukića koji je pokazao kako je u Raptorsima sazrio i napredovao. Pamtit ćemo ga i po odličnim razdobljima igre protiv Makedonije i Slovenije, po povremenim bljeskovima Planinića, Popovića, Nicevića, Lončara, no na žalost pamtit ćemo ga i po nekim lošijim stvarima.

U Poljskoj smo bili reprezentacija s vjerojatno najmanje navijača, ako smo i imali navijače, bili smo reprezentacija koja je bila pod ogromnim pritiskom koji si je sama postavila, bili smo reprezentacija s previše "jednakih" igrača i problemima s minutažama, bili smo reprezentacija u kojoj je previše igrača igralo ispod svojih mogućnosti.

Veliki adut bio nam je i stručni stožer na čelu s jednim od najtraženijih europskih stručnjaka, ali na kraju se ta struka našla pod žestokom paljbom javnosti. Budućnost je donijela promjenu na klupi i stvaranje nove reprezentacije.

U Poljskoj smo propustili ponuditi nešto novo, nešto za budućnost. Većina reprezentacija je to učinila, mi smo išli na rezultat, na medalju i sada ćemo u Turskoj morati raditi rezove. Što budućnost donosi, teško je reći. Promijenjen je stručni stožer, bit će sigurno i značajnih promjena u igračkom kadru, a i dalje na obzoru nemamo ono što je u košarci jako bitno - vođu momčadi. Imamo dovoljno kvalitetnih igrača, ali pravog vođu ne i mnogi u tome vide glavni razlog nedolaska do odličja još od prastarih vremena.

Poljska je zaslužila prolaznu ocjenu, ali samo prolaznu jer su ciljevi bili veći od četvrtfinala. SP je bio cilj koji se morao ispuniti, a cilj koji su svi postavili ipak je bila medalja. Medalje su ipak odnijeli prejaki Španjolci, pomlađeni Srbi i Grci bez Papaloukasa i Diamantidisa. Hrvatska i dalje ostaje u čekaonici. Pitanje je do kad, Turska je prevelika pozornica, a u Litvi će osim prejakih Španjolaca biti sigurno prejaki i Litavci. Pitanje je kako će ostali izgledati. Poljska se uistinu čini kao prilika generacije, još jedna koja je propuštena.