Ponos ispred rezultata

Reprezentacija je svetinja, svaki sportaš sanja nastup u dresu svoje reprezentacije, ulazak u reprezentaciju vrhunac je karijere, svakom je čast predstavljati svoju državu... Vrlo često se čuju ovakve izjave u razgovorima sa sportašima koji dođu u krug reprezentativaca. Međutim, danas reprezentacija u mnogim zemljama svijeta više nije svetinja, rezultat je iznad svega i svatko tko posjeduje malo veću kvalitetu od aktualnih reprezentativaca je dobrodošao.

Trebamo li se i mi tako ponašati? Treba li pozivati u reprezentaciju baš svakog, bez obzira otkud on dolazi i bez obzira koliko mu znači hrvatski grb i hrvatska država? Možda zvuči patetično, ali nipošto. Reprezentacija nije klub da bi se igrači transferirali i za "šaku dolara" kupovali. Reprezentacija je predstavništvo određene zemlje i taj kult reprezentacije ne smije se izgubiti.

Alan Anderson je bez ikakve sumnje vrlo kvalitetan igrač i kao takav bio bi veliko pojačanje za našu reprezentaciju na pozicijama na kojima može igrati. Ako mu se ponudi moguć nastup za reprezentaciju, lako moguće će ga prihvatiti jer ipak reprezentacija je dobar izlog i preko nje se može napraviti puno u karijeri. Ne sumnjamo da će Anderson i bez hrvatske reprezentacije napraviti puno, ali nastup na velikom natjecanju može ostvariti samo preko reprezentacije neke druge države, vrata američke su mu zatvorena.

Andersona kao igrača razumijemo, on je igrač profesionalac koji želi najbolje u karijeri. Za njega granice ne postoje, a nastup za neku jaču reprezentaciju njemu bi bio dodatan plus. Ne treba sumnjati niti u to da bi na terenu izgarao kao i svaki drugi naš reprezentativac, igrao bi na maksimumu tražeći pobjedu jer je jednostavno takav igrač. Ne sumnjamo niti u to da bi se uklopio u igru reprezentacije, visoka je klasa, a Repeša je predobar trener da to ne bi iskoristio, no je li sve to dovoljno?

Kod nas je proces davanja putovnice i državljanstva za neke vrlo jednostavan. U nekim državama svijeta potrebno je živjeti u državi određen broj godina, poznavati povijest te države i ispunjavati brojne druge uvjete. Djelomično je tako i kod nas, ali postoji onaj stari dobri hrvatski način "riješit ćemo to, nema nikakvih problema" i na žalost, to u nekim slučajevima prolazi.

Anderson je za Hrvatsku vjerojatno prvi put čuo kada je stigao u Europu, a saznao je gdje se nalazi valjda kada je preselio prije nekoliko mjeseci u Cibonu. Osim što je vrhunski sportaš, koje uvjete prema hrvatskom zakonu Anderson zadovoljava da bi dobio hrvatsko državljanstvo? Nešto nam govori kako i nema baku ili djeda hrvatskih korijena s nekog udaljenog dalmatinskog otoka.

Hrvatska košarkaška reprezentacija je dugo bila jedan od naših najboljih sportskih proizvoda. Krenuo je pad pa smo se vraćali na Eurobasketu u Srbiji i Crnoj Gori gdje smo zbog više sile zaustavljeni u pohodu na vrh. I taj Eurobasket je svojevrstan simbol ove reprezentacije, nešto što ne zaboravljaju aktualni reprezentativci, ali niti oni klinci koji polako dolaze na prag reprezentacije. Ono nešto što u našim reprezentativcima stvara dodatni inat. Ima li Anderson to u sebi, zna li uopće za taj Eurobasket?

Ovu priču ne trebamo iskoristiti samo u Andersonovom slučaju, možemo ju slobodno prenijeti na sve naše reprezentacije. Ne treba miješati nastup Eduarda za nogometnu reprezentaciju, Eduardo je u Hrvatsku došao još kao dječak, ovdje je praktički odrastao i kako sam kaže osjeća se Hrvatom. No treba iskoristiti u slučajevima pozivanja stranaca u nogometnu, rukometnu, odbojkašku i ostale reprezentacije. Stranaca koji su u Hrvatsku došli naknadno, pokazali kvalitetu i mediji su ih vrlo brzo počeli usmjeravati prema reprezentaciji.

Državni dres nije isto što i klupski dres. Sjetimo se s kakvim smo emocijama gledali na najave kako bi Duje Draganja mogao plivati pod katarskom zastavom, kako se gledalo na odbijanje nastupa za reprezentaciju košarkaša nakon Eurobasketa u Beogradu, kako se gledalo na odbijanje eventualne pozivnice za Igora Bišćana. Svi su oni bili "izdajnici", ne brinite, Andersona u SAD-u nitko neće proglasiti izdajnikom, srećom SAD ima veliku bazu kvalitetnih košarkaša, ali ako već skačemo na noge kada naši ljudi ne žele igrati za našu reprezentaciju govoreći kako je reprezentacija iznad svega, zar trebamo skakati sebi u usta i u tu "svetinju" pozivati one kojima tu prirodno nije mjesto?

Crnogorac Cook, Bosanac Domercant, Rus Holden, Nijemac Kaman. Ovo su jedni od košarkaških primjera, a ako krenemo i u druge sportove, moglo bi potrajati. Postavlja se pitanje što je to onda reprezentacija? Predstavništvo određene zemlje. A kakve veze onda ima primjerice Cook s Crnom Gorom? Želimo li i mi tako razmišljati i pitati se kakve veze "xy igrač" ima s Hrvatskom?

Nikolaj Pešalov osvojio je brojna odličja pod hrvatskom zastavom, Junior Lefevre također, ali, ruku na srce, da je na njihovom mjestu bio hrvatski sportaš, nismo sigurni da veselje ne bi bilo i veće. Njihovi uspjesi su prije svega njihovi osobni uspjesi, ne uspjesi hrvatskog sporta jer naš sustav nije njih izbacio i stvorio. Oni su u Hrvatsku stigli kao gotovi sportaši, među najboljima u svom sportu.

Bit svega je da hrvatskom reprezentativnom sportu ne trebaju produkti drugih saveza i drugih sustava. Talenata imamo u svim sportovima, volimo reći kako nam je rad s mladim uzrastima na visokoj razini i kako smo talentirana nacija, pa onda iskoristimo to. Andersonu i Andersonima svaka čast, ali reprezentaciju i klub ne treba miješati.