Problemi su puno dublji od pitanja playmakera, ali on je sada nužnost

Danas kada je hrvatska košarka pronašla novo dno, svatko ima mišljenje o tome tko je kriv, gdje je nastao raspad sustava, zašto je Hrvatska danas daleko od onih razina na kojima je nekada bila. Nemoguće je reći da je isključiv razlog to i to, puno je tu čimbenika, onih malih stvari koje kada se skupe u cjelinu vuku vas u krivu stranu.

U hrvatskom društvu pa samim time i u sportu, ego je veliki problem. Svi misle da znaju najbolje, ispod časti je priznati i reći da nešto ne znaš i da si spreman učiti. O tome sam već puno puta pisao i smatram da tu leži veliki dio problema.

Hrvatski treneri u mlađim kategorijama u velikoj mjeri nisu spremni ili jednostavno nemaju vremena na ulaganje u sebe, nisu spremni na napredovanje, dodatni rad, a treba biti iskren i priznati da nisu niti motivirani od strane klubova i Saveza. Uglavnom se sve svodi na volonterizam ili dobivanje vrlo male, simbolične naknade, a obavljaju poveći dio posla.

Navest ću primjer trenera s kojim sam prije nekoliko godina razgovarao. Čovjek predaje tjelesni odgoj u srednjoj školi, volontira kao trener kadeta i tajnik je u klubu. Na dan utakmice skuplja klince, vozi ih na utakmicu, razvozi kući, pokušava uz pomoć roditelja prikupiti novac za gorivo, pizzu, sok i s pravom mi kaže: "Kada da ja onda još radim na sebi, učim, idem na seminare, predavanja ili dodatno radim s klincima?" Računajte i da čovjek ima obitelj i da je jako teško između svega toga balansirati.

To možda može na neki kraći rok funkcionirati, ali s vremenom dođe do zamora, zasićenja, a ako trener nije motiviran i "na sto posto", što možete očekivati od djece koja trebaju i psihologa i trenera.

U svemu tome teško je napredovati, na kraju puno toga leži na golom talentu koji ostaje nedovoljno razvijen i to se kasnije vidi i stvara razliku između igrača koji je dobar i od kojeg možeš nešto očekivati i onog koji je "vodonoša".

Tu dolazimo do one već sto puta ispričane priče zašto Hrvatska nema playmakera, a ima hrpu centara i krila. Na žalost prerano preminuli trener reprezentacije do 14 godina Dalibor Davidović znao mi je reći da će problem nestati onog dana kada svi shvate i postanu svjesni kako centar dnevno treba trenirati dva sata, a playmaker četiri sata. "Najteže je stvoriti playmakera", stalno je govorio.

Tako je bilo i ranije, puno se moralo raditi individualno i nakon i prije treninga ako si htio napraviti nešto više. Do besvijesti ponavljati neke stvari, imati odgovor na sve situacije, tehnički i taktički biti savršen. Danas je toga sve manje. Niti treneri imaju vremena i želje za dodatnim radom, niti klinci imaju interesa za ostajati nakon treninga ili dolaziti ranije. Posebno ako su talentirani i ističu se, umjesto da se nadograđuju i tešu taj svoj talent, oni već tada misle kako su najbolji i propuštaju ispraviti rupe koje se neminovno javljaju s vremenom. Umjesto napretka, važnije im je utrpati 30 plus poena nedoraslom protivniku, a trenerima upisati što veću pobjedu umjesto graditi igrače i igru.

Oni vrhunski talenti vrlo mladi otići će van i netko drugi će ih učiti, ostali će ostati u Hrvatskoj i nadati se transferu u Poljsku, Mađarsku, Rumunjsku, destinacije koje su sve poželjnije za hrvatske košarkaše.

Među onima koji odu van dobar dio njih neće dočekati priliku, uglavnom završe u klubovima koji traže instant rezultat i teško se probijaju. U svemu tome dobijemo mali broj vrhunskih igrača, što je i logično i što je i normalno s obzirom na bazen igrača koji imamo, ali ono što je najveći problem, nedostaje nam veliki broj onih koji spadaju u dobre ili igrače srednje klase na koje se možeš osloniti i koji će biti ispomoć onima vrhunskima.

Kako sve to promijeniti? Teško je dati pametan odgovor. Klubovi su u teškom stanju i uglavnom jedva preživljavaju, samim time i treneri u takvim uvjetima nisu motivirani, sve se samo nekako odrađuje, gura od mjeseca do mjeseca. Nema tu entuzijazma i želje. Znali su u Hrvatsku dolaziti vrhunski treneri i držati seminare i predavanja, ali pred praznim dvoranama umjesto da su one bile pune trenera koji žele nešto naučiti.

Čini se da niti u Savezu nemaju pojma što i kako napraviti, samo se dvije teme provlače - nećemo stranca za playja i nemojte igrati ABA ligu. Dino Rađa kao predvodnik struje "stranac neće igrati za Hrvatsku" izravno radi protiv reprezentacije jer samim time ne dozvoljava kvalitetu više, a ta njegova odluka neće odjednom stvoriti seriju fantastičnih hrvatskih playmakera. Stranac treba igrati za Hrvatsku ako je prevaga na poziciji na kojoj nemaš svoje rješenje. Kada se pojavi tvoje rješenje, onda možeš reći hvala i zbogom.

Ali nije taj problem playmakera jedini i najveći problem. Problemi su puno dublji i sežu do klubova i Saveza koji nema nikakvu viziju kako se pokrenuti i podići. I dok se bude tvrdoglavilo i strogo se držalo isključivog razmišljanja, neće biti ništa bolje.

Uzmimo tog stranca koji nam je potreban i koji bi donio prevagu, klince danas pokreće rezultat, dobri rezultati, pobjede, one će zaintrigirati djecu da se zainteresiraju za taj sport. Porazima i mediokritetom samo će se smanjivati interes i javnosti i djece i medija, a jako je teško ponovno krenuti s dna. Treba maknuti ego u stranu i napraviti ono što je trenutno najbolje moguće, a u ovom trenutku to je najbolje što možeš napraviti. Vrijeme curi i bitan je svaki dan. Ne smije se dozvoliti da se pričeka tjedan dana da se bura smiri pa onda samo nastavi starim putem. Dolazi Eurobasket nakon kojeg će ponovno u tom slučaju biti ovakvih tekstova i jadnog rezultata. 

FOTO: HINA/Damir SENČAR