Prošlo je 27 godina, a slike su žive kao da je bilo jučer

Svi se sjećamo gdje smo bili i što smo radili kada je Goran osvojio Wimbledon. Na žalost, svi se sjećamo gdje smo bili i što smo radili kada je stigla vijest o smrti Dražena Petrovića.

7. lipnja 1993. godine, bilo je to ratno vrijeme, vrijeme svakodnevnih vijesti o smrti, spoznajama kako umiru ljudi koje poznajemo, za koje smo čuli, s kojima nas nešto povezuje. Bili smo prognanici, naš grad je bio okupiran, živiš u teškim vremenima, u teškom svijetu i iako si još klinac, sazrio si i sve razumiješ. Jednostavno moraš ako želiš pomoći svojima u novom privremenom domu, ali i sebi da zadržiš zdrav razum.

Bili smo u školi, jutarnja smjena, tijekom odmora i prije početka nastave preko razglasa je puštan radijski program i to je bila prva vijest o Draženovoj smrti. Poginuo je Dražen Petrović.

Zvučalo je nestvarno, još dan ranije gledali smo ga protiv Slovenije i na putu u školu neizbježno komentirali poraz od protivnika na kojeg smo gledali svisoka i kao pravi hrvatski navijači bili smo razočarani i puni kritika. Međutim nismo strahovali za rezultat na Europskom prvenstvu jer smo znali - imamo Dražena. Dražen će biti pravi, Hrvatska će do velikog rezultata, bit će prvak Europe.

Što ti je sudbina. Sve što je moglo krenuti krivo, otišlo je krivo. Čak i sam taj scenarij s golfom koji se u maglenoj zavjesi zabija u kamion, da nije bilo magle, da je Dražen bio budan, da je vozio iskusniji vozač, ma da je otišao zajedno s ostalim reprezentativcima na let, a ne krenuo s djevojkom autocestom. Sve bi bilo drugačije.

Možda bi Dražen danas bio živ, možda bi cijela hrvatska košarka imala drugačiju povijest i bila na sasvim drugim pozicijama.

Nakon Draženove smrti, danima nisam uzeo košarkašku loptu u ruke. Dotad, ako nisi u stanu, a nema nastave, na igralištu si pokraj zgrade. Četvrtog nije bilo. Draženova smrt sve je pogodila, naciju je uzdrmala i dogodilo se nešto kao u ovo doba koronavirusa kada je Zagreb pogodio potres. Tada smo imali ratno vrijeme i Draženovu smrt, a danas koronakarantenu i potres. Šok, nitko nije htio vjerovati.

Scene sa sprovoda ostat će zauvijek u sjećanju, odjekivala je rečenica uoči puta na Europsko prvenstvo - Igrat ćemo za Dražena. Pratilo se i gledalo, ali bio je gorak okus. Obožavaš košarku, živiš za reprezentaciju i velika natjecanja, a ovdje se mučiš i tjeraš se gledati. Netko ti nedostaje na terenu, ona sigurnost kada je kod njega lopta u napadu, visoko uzdignuta šaka i dobro poznati trk u obranu.

Prokleti golf, prokleti kamion, prokleta magla i autocesta. Prokleta sudbina.

Nikada, naš nikada neću zaboraviti taj 7. lipnja, te jutarnje vijesti, sliku razbijenog crvenog golfa i ispriječen kamion na autocesti.

Ali nikada neću zaboraviti niti tricu, polaganje, pripremu za slobodno bacanje, asistenciju u letu ispod noge, nemilosrdno punjenje koševa.

Prije 27 godina Dražen je imao 28 godina. Bio je u naponu snage, pred njim su bile velike stvari, ali nije mu bilo suđeno. Otišao je najubojitiji europski napadač u povijesti ove igre. Neki će reći i općenito najbolji, neki će tu opet staviti Tonija, a neki Krešu. No nebitno je, zašto bi se morali prepirati, secirati, raspravljati tko je od njih bolji. Budimo sretni što smo ih imali.

Na žalost, Krešo i Dražen nisu više s nama. 27 godina prošlo je od Draženovog odlaska. A slike su žive kao da je bilo jučer.

To što fali riči
što nas manje ima
šibenska će pisma
vraćati te svima
Sve je manje suza
a ti se ne ljuti
slomljena nam duša
u prsima ćuti
Život leti, kapetane
mladost biži, a na srcu friži
dok nas s našeg kampanela
i sad bude od Boga batude
Svoju si dobrotu ostavija svima
nekoj novoj dici igru s Baldekina
Kad nediljon klapa
skupi se u kali
svi se tebe situ
kapetan im fali
a dani se vrte
ka basket, ka srića
najlipšu si priču
o mladosti priča

Život leti, Kapetane...