Zašto Hrvatska nema košarkašku reprezentaciju?

Mađarska je u petak upisala ružan poraz u Italiji gdje je ubacila samo 41 poen, ali Mađari imaju razloga za optimizam. U zadnjem kolu kvalifikacija igraju protiv nekada velike reprezentacije koja je igrala košarku, a koja je danas, nešto. Teško je uopće pronaći suvislo objašnjenje, opravdanje s kojim bi amnestirali struku i one iznad njih za sve ono što se s hrvatskom košarkaškom reprezentacijom događa u zadnjih pola godine.

Umoran sam i bolestan od svih tih floskula na pressicama i poruka između redaka kriv je onaj ili ovaj, nevjerojatno je da su baš svi krivi, a oni koji su krivi - nisu krivi. Nikada. Oni su bezgrešni. Oni se muče, rade, pokušavaju, daju sve od sebe, ali krivi su svi drugi.

Kriv sam i ja jer se usudim kritizirati, a nisam uz reprezentaciju i ne vidim kako se svi trude, ali im se podmeće noga i u medijima i na terenu. Ne moram biti svaki dan oko reprezentacije i navlačiti za rukav sve i svakoga da bih dobio informaciju koja će me prosvjetliti i zbog koje ću sutra reći, oprostite, niste vi krivi. Krivi su oni drugi. Još uvijek vidim i čujem. Pa iako ćete na to odmahnuti rukom, ne pratim košarku od prekjučer da ne znam osnove taktike, prepoznavanja situacija na parketu i neke banalne stvari na kojima Hrvatska pada, a košarkaški liliputanci u čudu potiho kažu hvala i uzmu poklone.

Neću kriviti igrače koji su na terenu, oni sigurno nisu došli izgubiti i sramotiti se protiv tamo nekih reprezentacija koje su u najbolju ruku teški prosjek. Krivi su oni koji ih vode, krivi su oni koji nisu u ovim kvalifikacijama napravili sve da u reprezentaciji u svakom trenutku budu svi oni najbolji koji su u tome trenutku dostupni. I zbog toga sam ljut i ogorčen, da je Hrvatska mogla sama birati put za odlazak na SP, nije mogla izabrati lakši. Ovaj rezultat nije podbačaj, on je sramotan. Od prvog do zadnjeg kola.

Nikada iz glave neće izaći ona izjava - nije problem ako ne odemo na Svjetsko prvenstvo. Nikada. Takvo što izjaviti uz ovakav lakši put do SP-a, u vrijeme kada je još toliko utakmica pred nama, je nešto, bit ću pristojan, neshvatljivo. Kako to shvatiti i prihvatiti kada se zna da je to ujedno i put prema Tokiju ili u protivnom čekanje do Eurobasketa, a s ambicioznošću poput kuhinjske krpe vjerojatno će i neodlazak na Eurobasket biti nešto što nije nikakav problem.

Kažete da Savez nema sredstva i mogućnosti za platiti jako trenersko ime? Pa zar onda nije trebao biti cilj OTIĆI na Svjetsko prvenstvo i tako privući sponzore koji će osigurati i sredstva za takvo ime? Ako niste znali, sponzorima se živo fućka za hrvatsku košarkašku reprezentaciju u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo tamo neke godine za koje se ne zna hoće li i otići. Ali ako ideš na SP, e onda se možda i nađe neki koji će ti donijeti novac.

Anzulović nakon još jedne u nizu čudno vođene utakmice i popisa koji je slagan kao da se ide na Mediteranske igre kada se odmaraju i isprobavaju neke C ili D varijante, od ponedjeljka bi trebao biti bivši. Svaka druga odluka bit će veliko iznenađenje. Skelin i Anzulović dobili su priliku, nisu se snašli i još jednom su potvrdili da su priče o treneru "iz sustava" tužne. Više nisu niti smiješne.

Kakav sustav? Je li birate trenera koji će biti u stanju pronaći najbolje igrače i posložiti s njima neku igru i na normalan način voditi utakmicu ili birate trenera koji zna brojeve svih u Savezu, koga smije što pitati i na kojem katu se nalazi koja prostorija? Što je taj sustav donio hrvatskoj seniorskoj košarci? Konkretno.

Što vam znači što ste posložili natjecanje za klince kada onaj ključni proizvod, A reprezentaciju, ponovno ću biti pristojan, zanemarujete. Da gospodo, zanemarujete. sljedeći trener "iz sustava" bit će vjerojatno netko s bogatim iskustvom rada u A-1 ligi, možda ponekom ABA ligašu, popisi igrača bit će čudni i za igrače i za javnost, a rezultati takvi kakvi jesu.

Kao što je Bojan Bogdanović istaknuo, ako se nekog između redova napada, ajmo s imenima. Tko su ti koji rade probleme, tko su ti koji odbijaju igrati za reprezentaciju i iz kojih razloga, tko su ti na koje se ne računa? Ali konkretno. Imenom i prezimenom. Kako se nitko nije spomenuo imenom i prezimenom, jednostavno ćemo pretpostaviti da su pozvani igrači uistinu u glavi izbornika oni najbolji koje Hrvatska ima u ovom trenutku, ne računajući one koji imaju zabranu igranja. A ako stvarno mislite tako, ne valja vam posao.

Ako netko ne želi igrati za reprezentaciju ili stalno traži izgovore, to se treba javno reći i javno ga se prekrižiti. Nećeš danas, nećeš sutra, nećeš uopće. Kraj priče na tebe se više ne računa. I to javnost i navijači imaju pravo znati. I nas bolesnika koji još uvijek sanjamo neko čudo je sve manje. I zato imate obavezu prema tom sve manjem broju reći otvoreno i jasno zašto Hrvatska ne igra u NAJJAČEM sastavu u određenom trenutku.

Mađarska? Nije profesionalno niti nimalo ugodno i lijepo, ali ne zanima me. Uopće. Žao mi je igrača, neki od njih su tu iako vjerojatno nikada nisu niti sanjali da bi mogli biti tu. Ali kao navijača taj susret mi je bitan kao onaj između Bermuda i Grenade. S profesionalne strane posao će se odraditi, ali emocija nema. Tijekom ovih kvalifikacija primio sam toliko upita izvana od kolega koji samo pitaju što se to događa, zašto nije pozvan ovaj ili onaj. Zašto kvragu naši iskusniji igrači izvana koji su htjeli i mogli pomoći preko medija se i sami čude što nisu tu? A bolji su i bili bi bitni.

Odgovora nemam. Nikad ih neću ni imati, barem ne konkretne. Opet ćemo na pressicama slušati iste priče o tome kako se napravilo puno na onom planu, kako je struka dala sve od sebe, kako smo jadni zbog Fibinog sustava, kako nemamo novca za velike trenere. U prijevodu, pomirite se s ovim, mi smo dali sve od sebe, a krivi su mediji, igrači, FIBA, NBA, Kevin Durant, Vakula, teta s kioska, Batman, Hulk i svi ostali... Mi smo dali sve od sebe.