Neke stvari se ne mogu kupiti novcem...

Novac je bitan, ali nije presudan. Za uspjeh je potrebno srce. Srce i muda. To su Cibosi imali.

Da nam je netko rekao tamo u listopadu-studenom da će Cibona pomesti Cedevitu u finalnoj seriji hrvatskog prvenstva, ne bismo mu vjerovali, blago rečeno, pitali bi se koliko taj čovjek uopće prati košarku. Na kraju bi bio u pravu.

Sjećamo se senzacionalnog Ciboninog osvajanja ABA lige za što joj je također malo tko davao šanse. Slično je bilo i ovdje. Međutim Cibona je pokazala još jednom da može probijati te granice i odlaziti iznad realnih mogućnosti, Cedevita to još nije pokazala.

Kada dođe u poziciju da ima konkurentnu momčad koja će imati šanse boriti se za nešto, Cibona će imati i pravu podršku s tribina. Cedevita to nema bez obzira na snagu rostera, doduše imala je, ali to nije bila ona spontana ljubav prema klubu, ono kad dođeš na utakmicu, a adrenalin ti skače već od prvog koša.

To je i jedan od razloga pojavljivanja priče o Tedeschijevoj navodnoj želji za odlaskom u druge krajeve. Zagreb je velik grad, ali što se košarke tiče, Zagreb je Cibonin grad. I uz sav dobar projekt i sve načine na koje je Cedevita pokušala zainteresirati Zagrepčane i stvoriti neku navijačku bazu, to jednostavno na spontan način, srcem, nije bilo moguće. Otprilike kao da dođe u Kaunas i pokraj živog Žalgirisa stvori i uspješniji klub. Žalgiris bi i dalje bio taj za kojeg bi kucalo srce građana Kaunasa.

I ne treba čuditi što je Cibona imala ogromnu podršku i u trećoj i četvrtoj utakmici, posebno nakon što je odradila svoj dio posla u svojoj dvorani. Šokirao bih se da je bilo drugačije. Cedevita i ako ostane u Zagrebu, proći će godine i godine, generacije i generacije prije nego uhvati korak s Cibonom po pitanju podrške. No koliko je to ljudima iz Cedevite isplativo i koliko mogu čekati? Čini se da ne ili ne još dugo.

Upravo ta velika podrška koju je Cibona imala pomogla je u osvajanju naslova prvaka. Kada god je trebalo, navijači su je nosili, podizali igračima samopouzdanje i neki su bili na reprezentativnoj razini. Cedevitini igrači to nisu osjetili, dapače, oni su tu bili u velikom hendikepu.

Međutim to nije razlog da neki od njih odigraju kako su odigrali. Prvenstveno se to odnosi na Amerikance koji su se ponijeli prema svom poslu vrlo loše i bahato. Elgin Cook "istaknuo" se spornim tweetom kako je "ovo prekooceansko sranje smiješno", Jacob Pullen opleo je po sucima proglasivši hrvatske suce najgorima na svijetu, tek je Justin Cobbs odrađivao koliko-toliko ozbiljno svoj posao iako je i on imao nepotrebnih tehničkih pogrešaka.

Što je Pullen htio dobiti s tom izjavom, nije poznato, pritisak mu nije uspio, kakvo je to suđenje priželjkivao ako se ne može reći da su on ili Cedevita oštećeni u polufinalnoj ili finalnoj seriji.

Uostalom o čemu pričamo. Pa Cibona i Zadar da spoje svoje momčadi nisu u Cedevitinom budžetu. Cibosi se raduju svakoj plaći kao božićnim poklonima dok u Cedeviti sve kapa obilno i na vrijeme i onda ti Cibonini igrači okrenu Cedevitu kao od šale. Da stvar bude još bolja, ključnu ulogu odigrali oni koji za Cedevitu nisu bili dovoljno dobri.

Ne treba čuditi onakvo slavlje Bundovića, Markote, Rogića, Novačića, Pilepića. Kolike su šanse da bi ijedan od njih mogao ponovno ući u Cedevitin roster uoči ove sezone? Nikakve za onaj prvi roster, eventualno za onaj koji je odrađivalo A-1 ligu.

Svi ti igrači pokazivali su puno više želje nego Cedevitini. I koliko god to zvučalo kao floskula, meni je apsolutno neshvatljivo da igrači nakon susreta mogu iz utakmice u utakmicu tvrditi kako je protivnik više htio pobjedu. Nema dobivanja više na rutinu i golu kvalitetu, barem ne kada je Cedevita u pitanju. I Zadrani su više željeli pobjedu, ali njima je sreća u petoj utakmici okrenula leđa. Ovdje Cibosima nije.

Možda je netko trebao Cedevitinim strancima objasniti da nisu plaćeni samo za ABA ligu i Eurokup već da se od njih očekuje da igraju jednakim žarom i u hrvatskom prvenstvu. Način na koji su Cook i Pullen odigrali neke utakmice bio je diletantski, za raskid ugovora. Sjetimo se kako su Alonsovi i Mamićevi igrači odletjeli iz kluba, a igrom u finalnoj seriji, ovi nisu bili ništa bolji. Jednostavno nakon Budućnosti otišli su na odmor, resetirali se u glavi i tu i tamo se ukazivali poput Pullena u Zadru.

Što će biti s Cedevitom, to samo gazda Tedeschi zna. Hoće li ostati u Zagrebu ili seli negdje drugdje, koliki će budžet dobiti za sljedeću sezonu, koga će već tradicionalno iz Ciboninog dvorišta pokupiti... Isto tako pitanje je i kako će Cibona izgledati. Novac nije problem, njega nema. Cibona je već godinama uglavnom izlog i odskočna daska, mjesto za održavanje forme i klub tek toliko da nisi bez angažmana. Već je glupo govoriti o Ciboninim financijama i svemu što se oko tog kluba događa i uz sve to pravo je čudo osvojiti naslov prvaka pokraj ovako materijalno moćne i bezbrižne Cedevite. No to je kemija, to je nešto što se ne može kupiti, to se mora dogoditi.

Ciboni se dogodilo i barem je malo razveselila svoje navijače koji prolaze već godinama kalvariju.