Sobin: "Uvijek sam se posebno palio na Divca"

Nakon što je počast i pljesak tribina protiv Zadra i Jollyja dobila generacija Jugoplastike koja je u klupske vitrine spremila prva dva europska trofeja, dva Kupa Radivoja Koraća 1975/76 i 1976/77, u subotu će se utakmicom protiv Cedevite na krov dvorane na Gripama podignuti prva od tri zastave europskih titula koje je splitski klub osvojio između 1989. i 1991.

Zajedno sa sportskim direktorom Nikolom Vujčićem i trenerom Nišom Bavčevićem, prve Jugoplastikine titule prvaka Europe 1989. godine prisjetio se jedan od članova šampionske generacije Goran Sobin:

"Prošle su 23 godine od Münchena, to je za mene poseban i vjerojatno najveći trofej koji je naš klub osvojio jer je bio potpuno neočekivan. Doček nakon te titule bio je spektakularan, vjerojatno najveći doček ikada u Splitu. Od zračne luke u Resniku do Splita autobus se nije mogao probiti, ljudi su zakrčili ulice, dvoranu, Riva je bila krcata. To je bilo nešto neviđeno".

Bila je to uistinu posebna generacija, Jugoplastika je u München otputovala kao potpuni autsajder, a onda se poput prave Pepeljuge preko Barcelone i Maccabija popela na krov Europe.

"Ta prva titula uistinu je bila senzacionalna, ali iz današnje perspektive gledajući to je zaista bila sjajna generacija i na parketu i u upravi. Tih godina su naši treninzi bili jači od većine utakmica koje smo igrali, naših pet na pet bilo je višeg intenziteta od većine naših utakmica. Maljković nas je sjajno posložio, sjećam se da smo najteže vježbe radili pred kraj treninga, a on nam je rekao da te u toj fazi dobivaju utakmice. Tako je i bilo, kad su svi padali mi smo se dizali. Mislim da nismo izgubili ni jednu 'gustu' utakmicu u posljednjoj minuti jer smo tjelesno bili nadmoćni svima."

Sobina je pratio glas "igrača za velike utakmice". On za to ima objašnjenje:

"Posebno sam se pripremao za velike utakmice i protivnike, uvijek sam se posebno palio na Divca i pokojnog Kevina Mageeja iz Maccabija koji je bio prava zvijer, najbolji Amerikanac u Europi tada. U tim utakmicama protivnici su više pažnje posvećivali Kukoču, Rađi i ostalima, pa je bilo više prostora za mene, a ja sam ga bio spreman iskoristiti."

Lijepo je bilo slušati Sobina kako priča o tim slavnim vremenima, a legendarni centar Žutih želio je prozboriti i nekoliko rečenica o sadašnjosti:

"Klub se strahovito podigao u posljednjih nekoliko mjeseci, a to je zasluga Nikole Vujčića koji je pomogao na svim razinama, od uprave do parketa. Vujo je pravi igrač iako nije u punoj formi. Jedan je od najboljih asistenata lige, a to je puno važnije za ovu momčad nego da je prvi strijelac, to najbolje govori o njemu. Treba istaknuti i trenera Bavčevića koji je digao neke mlade igrače, prije svih Babića, Najeva, pa i mog Josipa. Ovu lijepu priču moraju podržati i mediji i javnost, jer je to ovaj klub zaslužio."

Mlađi Sobin, 23-godišnji Josip, danas je kapetan Žutih i jedan od najboljih igrača Lige za prvaka. Otac sinov košarkaški razvoj prepušta trenerima, ne miješa se u njegovu igru i priznaje da već neko vrijeme ne izlazi s njim ispod koša:

"Igrao sam s Josipom na basket prije nekoliko godina, teškom mukom sam ga dobio i od tada više ne igramo. Dosta je, moram zadržati pobjednički omjer..."