Dražen živi vječno

Veličine poput Dražena Petrovića ne umiru u trenutku kad im se ugasi tjelesno svjetlo. Velikani koji ostavljaju nasljeđe generacijama iza sebe uvijek će imati mjesto u srcima i sjećanju svih onih koji su im se za života divili i koji su od njih učili.

Dražen Petrović bio je primjer čovjeka i sportaša kakvih je danas malo u novcem iskvarenom svijetu sporta. Čovjek koji nije trčao za novcem, dapače, on mu je bio vrlo nisko na listi prioriteta. I onda kad ga je zaradio, ništa manje nije radio, trenirao, gorio od želje da zabije više, pobjedi uvjerljivije. Šampion, pobjednik, vođa - legenda.

Bez obzira što hrvatski sport i društvo ni dan danas, više od 12 godina nakon Draženove smrti, nisu pronašli način da mu se oduže, zahvale i u krajnjoj liniji - pozitivno iskoriste činjenicu što jednog takvog šampiona cijeli svijet poštuje i povezuje s Hrvatskom, Draženov lik onima koji su ga imali sreću gledati još uvijek predstavlja puno više od uspomene za nekim tko više nije među nama.

Šteta što mnogi klinci danas nemaju prigodu gledati Draženove utakmice, učiti njegove poteze i shvaćati način na koji je Dražen postao ono što je danas. Taj način mnogi naši mladi sportaši ne poznaju, jer umjesto krvavog rada i potpunog predavanja sportu i treningu, mnogi od njih biraju prečice koje ih možda dovedu do nešto novca, ali poštovanja i ugleda - uglavnom nikad.

Pitajte bilo kojeg ljubitelja NBA lige i svi će se sjetiti točno onog trenutka kad su čuli tragičnu vijest", kaže John Hareas u tekstu posvećenom uspomeni na Dražena Petrovića na naslovnici NBA.coma.

"Petrović je bio prvi strani igrač koji je ostavio traga u NBA ligi, koji je stigao direktno iz Europe, bez prethodnog iskustva s američkih sveučilišta. On je bio inspiracija mnogim drugim igračima sa svih strana svijeta da ga slijede", donosi dalje Hareas, koji prenosi i izjavu Clydea Drexlera, nakon Draženovog prelaska iz Portlanda u New Jersey: "Kažem vam, ovaj momak će unutar dvije godine postati All-Stars. Garantiram vam. Nikad nisam vidio nekoga tko tako dobro šutira i toliko žestoko trenira".

U tekstu se donose i izjave Dina Rađe i Tonija Kukoča, koji je opisao neke zajedničke trenutke s Draženom. "Svi smo bili vrlo tužni u to vrijeme, jer je hrvatska reprezentacija bila poput obitelji. Puno smo vremena provodili zajedno, po nekoliko mjeseci godišnje svaki dan, jer smo nastupali na Europskim, Svjetskim prvenstvima i Olimpijskim igrama. Bilo smo kao obitelj. Kad izgubite nekoga poput Dražena, teško je to proživjeti..."

Američki novinar tekst je zaključio sljedećim paragrafom: "Iako su njegov život i karijera prerano okončani, njegov utjecaj i mjesto u košarkaškoj povijesti živjet će još generacijama. Ne samo službeno, kao člana Hall of Famea, gdje je ušao 2002., nego i u srcu i sjećanjima svih onih koji su bili sretni vidjeti ga kako igra".