Hrvatska - Francuska: "Deja vu" na hrvatski način

Čemu smo se nadali? Čudu. Jer samo nas je to moglo izvući iz one naše poznate "nemotiviranosti" i plakanja za prošlošću. Naravno, nije bilo teško predvidjeti kako će izgledati utakmica protiv Francuza, nije trebalo biti poznavatelj sporta, već poznavatelj - Hrvata. Plakali smo i vjerojatno ćemo još dugo plakati zbog propuštene prigode protiv Turaka, plakali su i naši igrači do te mjere da nisu smogli motiva ni za "pričuvnu" opciju odlaska na Svjetsko prvenstvo - osvajanje petog mjesta. Generacija gubitnika propustit će i drugu svjetsku smotru u nizu, za povratak reprezentativne košarke u europski vrh pričekat ćemo neku drugu generaciju, koja će možda imati malo više srca i motiva.

Francuzi, jedna ako smijemo tako reći - potpuno prosječna momčad koja bi teško prošla u drugi krug Eurolige, ali dovoljno ozbiljna i motivirana da iskoristi sve što joj se pokloni - znala je igrati protiv nas i zato će dobiti još jednu prigodu osigurati nastup na Svjetskom prvenstvu. Golim okom bila je primjetna veća borbenost, motiviranost, želja u svakom napadu i obrani naših protivnika u odnosu na naše "jadnike koji su nesretno izgubili polufinale". Cijelo je vrijeme bilo prisutno ono što se provlači u 5 od 6 odigranih utakmica naše momčadi na ovom Europskom prvenstvu, nedostatak te "jedne lopte", koja bi protivnika nokautirala, a nas ponijela. Bez obzira bila to lopta u obrani ili napadu. Zašto nikad nismo doživjeli tu "jednu loptu"? Odgovor sad već svi znamo.

Od početka je počelo smjenjivanjem u vodstvu, poen prednosti za nas, pa poen prednosti za Francuze, sve dok nismo prvi put pobjegli na osjetniju razliku - 19:12 u 8. minuti. Napad su predvodili Giriček i Kovačić koji su zabili 16 od naših 19 poena, no kao i obično - naša prednost istopila se u manje od minute. Ulaskom malog 19 - godišnjeg Tonyja Parkera nastao je nered u našoj momčadi, obrana je počela "prokišnjavati", a mnogo iskusniji braniči poput Mulaomerovića, Mršića, Giričeka ispadali su smiješni u dvobojima s malim i brzim Parkerom.

Upravo je taj budući razigravač San Antonio Spursa kumovao prvoj velikoj seriji Francuza početkom druge četvrtine, zbog koje su pobjegli na 28:37. No, naši opet u stilu "crno-bijelo" vraćaju serijom 16:2 prednost na našu stranu. Vrlo dobru rolu odigrao je Nikola Vujčić, koji je ušao umjesto Tabaka, i već u prvom dijelu ubacio 8 poena, uz 6 dohvaćenih lopti. Pred kraj poluvremena opet smo neobjašnjivo stali, a Parker je ponovno, kao i u na koncu prve četvrtine, pogodio sa zvukom sirene. Ti koševi koje primamo redovito u zadnjim sekundama četvrtina najbolji su pokazatelj koliki je nivo koncentracije u redovima naše momčadi.

U trećoj četvrtini opet nije krenulo loše, imali smo "mirnih" 57:51 u 25. minuti, da bi potom uslijedio - potop. Neshvatljiv potez radi Petrović koji šalje borbenog Vujčića na klupu nakon jedne napadačke pogreške, a u igru vraća Žana Tabaka. Slučajno ili ne (svakako ne prvi put na ovom natjecanju), od tog trenutka nastaje jurnjava Francuza, koji su serijom od nevjerojatnih 18:2 (!?) došli do prednosti od 10 poena na kraju treće četvrtine i to samo u tri minute! Parker je ismijavao našu vanjsku liniju, pogađao, asistirao, probijao, oduzimao, Foirest je s tri uzastopne trice pokrenuo Francuze, koji su shvatili trenutak i izbombardirali našu momčad sa svih strana. Vrhunac poniženja trica je Evtimova iz pada, sa svoje polovice sa zvukom sirene na kraju treće četvrtine.

U četvrtoj četvrtini opet smo, poput utakmice s Turskom, dobili nekoliko prilika da se vratimo u utakmicu. No, naučili smo lekciju i nismo se iznenadili, ova momčad jednostavno ne zna pobjeđivati! Francuzi su u prvim minutama zadnje četvrtine promašivali, redao se napad za napadom naših kojeg smo završavali neuspješno, nespretno, glupo. Najviše što smo postigli je 73:79 u 36. minuti, no nisu ni Francuzi mogli vječno promašivati. Kad su vratili mirnoću u napadu, šanse za naše više nije bilo. Brod je potonuo, igrači su pokazali da nemaju pobjednički karakter, ili barem - borbenost, a i neki potezi Aleksandra Petrovića ostavili su misteriozne upitnike, koje se nismo usuđivali spominjati dok je postojala šansa.

Sad nas čeka nova runda prepucavanja, traženja "Pedra", pokazivanja prstom na sve četiri strane svijeta osim svoje, analiza neuspjeha od nestručnih ljudi kojima bi zakonom trebalo zabraniti bilo kakvo uplitanje u košarkaški sport. Nažalost, ili na sreću, nije nam prvi put, pa ćemo lakše prebroditi...