Krivo je more

Novo ljeto je donijelo nova prvenstva s novim očekivanjima i starim rezultatima. Opet smo pisali tko će igrati za reprezentaciju, tko će ju voditi, kako su tekle pripreme, koga smo dobili, a od koga izgubili i što očekujemo. Očekujemo uvijek barem bolji rezultat nego na prošlim prvenstvima, očekujemo da iskoči "vječni hrvatski talent" koji u hrvatskoj ligi nije pokazao ništa, a onda kada posljednjih 40 minuta prođe pišemo o tome kako to sve nije bilo kako smo mi zamislili.

I tako iz godine u godinu, iz prvenstva u prvenstvo, a u konačnici iz nadanja u nadanje. Međutim, ne bi li između tih prvenstava trebao postojati sustav koji ocijeni rad izbornika, kvalitetu priprema i samog nastupa i onda promijeni nešto što nije valjalo? Sad svi ustanemo i kažemo: "Trebao bi!". Zatim bi trebalo doći slijedeće ljeto tijekom kojeg bi te promjene trebale donijeti napredak u kvaliteti i rezultatu, a mi bi trebali pisati veselije tekstove.

Jesam li to samo ja ili još nekome ima previše izraza- trebalo bi, kada kao tema dođe hrvatska košarka? Najbolje objašnjenje je dao svevremenski Željko Pervan u svom stručnom izlaganju o nastupu nogometaša u Njemačkoj. "Ma nitko nije kriv. Nije niti izbornik kriv, niti cijeli stručni stožer, nisu niti igrači krivi. Zapravo, krivo je moreeee.", završio je s toliko smijeha koliko bi se mi trebali smijati cijeloj situaciji u košarci.

U Turskoj se muška reprezentacija do 20 godina našla u prilici postići nešto. Složili su se rezultati, forma i ubačene trice za mogućnost da dođemo među četiri najbolje. Šansa da dođemo u onaj dio turnira kada se zbilja prati što se dešava, kada ne igramo protiv nekih košarkaških no-name reprezentacija. I tada se dogodi nešto što već možemo nazvati hrvatski sindrom. Izbornik Brajković je to opisao ovako: "Cijelo vrijeme imamo problema sa zonom, onda se prestrašimo, počne panika u strahu i počnemo srljati.". Cibona je imala meč loptu za odlazak u četvrtfinale Eurolige protiv Efes Pilsena. Scoonie Penn je na početku utakmice zabio tri trice s više od sedam metara i to je sve što je cijela momčad Cibone napravila u odlučujućih 40 minuta. Slučajnost?

"Napravili smo više nego prošle godine" je najčešća rečenica poslije takvih slučajnosti. U Barceloni 1992. godine nije postojala ta rečenica jer je Hrvatska imala sistem. Znalo se tko je prvi centar, tko uzima loptu kada je "gusto", tko ne može šutirati odlučujući šut i sve slične situacije. Danas se događa da igrač koji ima tricu 1/6 u utakmici gađa odlučujući šut, da centar koji ima najbolji omjer minutaže i pozitivnog učinka ne vidi minute igre u odlučujućoj utakmici i da "najveći hrvatski talent" igra dvije minute i 41 sekundu.

Nije sve ovo o reprezentaciji do 20 godina, a zasigurno ništa od toga nije niti slučajno. Izgradnja košarkaške dvorane u Gradu košarke, najvažniji zadarski projekt u posljednjih 20 godina se ne završava na vrijeme jer se pogriješilo u planiranju, a Zagreb u školskoj dvorani proizvodi najbolje hrvatske mlade igrače posljednjih sezona. Glavno da nema Ivana Siriščevića u reprezentaciji koji je prošle godine bio najbolji strijelac momčadi s više od 17 poena u prosjeku, a najveći neprijatelj hrvatske košarke je zasigurno Krešimir Lončar koji opet nije dobio pozivnicu za Selce. Riješenje svega? Smanjiti broj stranaca na dva. Košarkaškim rječnikom- nevjerojatno.

Barem se to neće dogoditi pa će mi legenda hrvatskog sporta Neven Bertičević valjda dobiti još jednu priliku da priča o posljednjoj situaciji kada je Cibona imala atmosferu kao prošle godine protiv Benettona. Bilo je to protiv Žalgirisa prije više od 20 godina, a Žalgiris je ovo ljeto otvorio najmoderniji košarkaški centar u Europi. Hrvatska bi mogla barem oformiti žensku reprezentaciju do 20 godina...