Maštao je o koševima u zadnjim sekundama i osvajanju titula - svoje snove je ostvario

Mogao bih sada lagati i reći kako se sjećam točnog datuma i trenutka kada sam "upoznao" njegov lik i djelo, ali nećemo baš toliko pretjerivati. Nisam bio 100% siguran pa sam zato morao provjeriti - 5. travnja 2003. godine i finale Goodyear lige. Dvorana je bila raspjevana, čekao se početak utakmice Zadra i Maccabija.

Bio je tada jedan igrač koji je svojom igrom vidno izluđivao trenera Maccabija. Izraelska momčad bila je vrlo jaka, ali Zadar je odmah puhao za vratom - uoči zadnjih deset minuta zaostajao je dva razlike. Na krilima Tornada koji je nosio svoje igrače, okrenuo se rezultat. Sigurno je bilo šest, sedam minuta prije kraja, a već je dvorana bila na nogama.

Na iglama su bili svi pa tako i razigravač imena Marko Popović. Pogodio je tricu s više od osam metara za delirij u dvorani. Vrlo brzo uslijedila je nova trica, a zatim još jedna dugačka dvojka. Sve od istog igrača. Kolektivna ludnica, Zadar odlazi na 12 razlike, a Maccabi se više nije uspio oporaviti. Osvojen je naslov regionalnog prvaka i najbolji igrač završnog turnira.

Međutim, u nekom ranijem vremenu, bilo je i pitanje hoće li uopće zaigrati za Zadar jer je, zbog očevog igranja u Benstonu, u Zagrebu upisao srednju školu. U "svoj" se grad vratio nakon što je pao prvi razred u zagrebačkoj sportskoj gimnaziji.

Nakon igranja za Zadar, kratko je boravio i u Valenciji, no veći je trag ostavio dolaskom u Cibonu i igranju u Euroligi, u sezoni 2004./05. Tada je u 17 utakmica bilježio 15.4 poena po susretu, a posebno je bilo impresivno vidjeti 39 koševa u slavlju nad Estudiantesom.

U dva navrata, po dvije sezone, boravio je u Žalgirisu s kojim je četiri puta bio litavski prvak i tri puta osvojio nacionalni Kup. U periodu između, od 2008. do 2011. godine igrao je za Uniks Kazan s kojim je osvojio i svoj prvi europski trofej.

Bila je to dobro poznata sezona Eurokupa u kojoj je Cedevita pod vodstvom Aleksandra Petrovića dogurala do završnog turnira. U polufinalu nije imala šanse protiv Uniksa. Popović je bio među boljim igračima tog susreta, a nakon što je u finalu bio ključan "kotačić" pobjede protiv Cajasola, zasluženo je ponio titulu najkorisnijeg igrača Final Foura.

Dodatan trag u istom natjecanju napravio je i 2015. godine kada je s Himkijem po drugi puta bio najbolji. U listopadu 2015. godine potpisao je za Fuenlabradu s kojom je odigrao i svoje posljednje minute karijere. Godinu i pol dana kasnije nakratko je postao i najbolji strijelac u povijesti cijelog natjecanja. Kasnije su ga prestigli Bojan Dubljević i Rafa Martinez.

Uz naslov regionalnog prvaka, sa Zadrom je osvojio i dva Kupa Krešimira Ćosića. Mnogima je već tada ušao u status košarkaške ikone, ali mnogi mu nisu mogli oprostiti odlazak u Cibonu i ljubljenje grba zagrebačkog kluba usred Jazina. Mnogima je tada postao izdajica.

Imao je stotinu mana, bio je impulzivan i temperamentan, suviše emotivan. Znao je "divljati" u šutevima za tricu, spontano donositi odluke, raspravljati se i ići na živce. Zasigurno mu se može pronaći više od jedne mane, ali nikako mu se ne može prigovoriti da nije davao sve od sebe u svakoj momčadi za koju je igrao, pa tako i za reprezentativni dres.

Bio je dio reprezentacije do 18 godina koja je na Europskom prvenstvu 2000. stigla do srebrne medalje, nakon minimalnog poraza u finalu od Francuske predvođene talentiranim Tonyjem Parkerom. Do kraja karijere ništa nije osvojio u nacionalnom dresu.

I prije njega, ali i poslije njega, vidjelo se koliko problema ima i koliko ima mučnih i teških poraza. Više od 19 minuta četvrtfinalne utakmice protiv Slovenije na Europskom prvenstvu 2009. godine, Hrvatska je igrala sjajno. Imala je 13 koševa prednosti, 15 sekundi prije kraja poluvremena, ali onda je uslijedila Popovićeva svađa s Jakom Lakovičem i dodjela tehničke. Zabili su Slovenci slobodna bacanja pa tricu te se tako vratili u život. Hrvatska se raspala u nastavku i ponovno izgubila u četvrtfinalu.

Mnogima je Popović bio glavni krivac za taj poraz i što su kola krenula nizbrdo. Vjerojatno bi se puno lakše nosio s pritiskom medija da je, prema kasnijem intervjuu, istaknuo kako ga je jako zasmetalo ponašanje suigrača iz reprezentacije koji mu nisu pružili podršku. Bio je to trenutak koji ga je razočarao i jako pogodio jer je smatrao da je sve bilo nekorektno od onih koji su trebali biti uz njega.

Uslijedio je poraz od Srbije 2010. na Svjetskom prvenstvu, a zatim i raspad na Eurobasketu 2011. godine nakon kojeg je izjavio kako u reprezentaciji "vlada seljački mentalitet". Godinama ju je zaobilazio u širokom luku, a onda je vratio i pokazao da i s 35 godina na leđima može itekako doprinijeti.

Prije 20-ak dana objavio je kraj košarkaške karijere, a proteklog vikenda odigrao je svoju posljednju utakmicu, u dresu španjolske Fuenlabrade. Sve se poklopilo kako treba, sve je završilo u njegovom stilu. 15 sekundi prije kraja produžetka utakmice protiv Tenerifa, zabio je tricu s devet metara za vodstvo 87:82 i tako riješio pitanje pobjednika. Igrač koji je "divljao" dalekometnim šutevima cijelu karijeru, "divljanjem" je i završio svoju bogatu karijeru. Osvojio je ukupno 17 klupskih trofeja.

"Kao dijete sam maštao da ću zabiti koš u zadnjim sekundama i osvajati titule, što mi se ostvarilo sa Zadrom pa sve do Fuenlabrade. Mislim kako kraj nije mogao biti bolji. Jako sam ponosan i ne žalim ni za čim. Tek je rezultat s reprezentacijom izostao. Cijenim svoje uspjehe kroz karijeru zbog tih padova. Mislim da je najpoštenije, najčasnije završiti karijeru ovako", kazao je prije nekoliko dana.

Ne vjerujem previše u priče kako se ljudi mogu potpuno promijeniti, već da im preostaje učiti se na teži način. Učiti iz svojih počinjenih gluposti i grešaka te se truditi ne ponavljati ih. Pa tako niti današnji Popović sigurno ne bi napravio neke ranije navedene stvari da ih sada ima priliku ponoviti. Ostaje pitanje hoće li vam čaša biti napola puna ili napola prazna.

Dok se neki sjećaju ljubljenja Cibonina dresa, kobne tehničke protiv Slovenije i ispadanja s Eurobasketa pa sve do izjave o "seljačkom mentalitetu", to sam pospremio u najdublje kutove svojih sjećanja kojih sam se prisjetio samo zbog pisanja ovog teksta.

Meni će na njegov spomen, kao i na početku ove "poslanice", pasti na pamet 5. travnja 2003. godine i dalekometna paljba protiv Maccabija. Jer Pop je bio i bit će košarkaška ikona koju sam nekada gledao s divljenjem, onim nevinijim, dječjim očima. Danas, ne samo kao košarkašku ikonu, već i kao osobu sa svim svojim manama i vrlinama koja je ostavila velik i neizbrisiv trag unutar hrvatske košarke.