Mogu li obje momčadi u finale?

Kakav će to susret biti u prvom polufinalnom ogledu kada na teren izađu Španjolska i Argentina! Puna Saitama Arena, loše plesačice koje pokušavaju napraviti domaću atmosferu za obje momčadi i minimalno 40 minuta odlične košarke. Sumnjate u ovo posljednje? Igrat će reprezentacije koje ne znaju za poraz na prvenstvu, koje u svojim redovima imaju najbolje košarkaše svijeta i reprezentacije koje su pokazale da se igraju košarke.

Dosta vam je francuske obrane i nemogućnosti pogađanja šuteva? Možda vam na živce idu Grci koji se provlače u odlučujućim trenucima ili Amerikanci kojima je košarka all about muscles i imaju malo košarkaške imaginacije? To bi bila odlična najava za utakmicu koja će dati prvog finalistu, a u borbu za broncu će krenuti Argentina ili Španjolska. Obje reprezentacije imaju svoje argumente zašto su baš oni bliži posljednjem susretu u Japanu, ali počnimo redom.

Argentinci imaju iskustvo pobjeđivanja, znaju što i kada napraviti u odlučujućim trenucima jer su već bili u tim situacijama. Bili su u finalu 2002. godine u Indianapolisu kada su sitnice odlučile o zlatu SiCG i bili su u finalu Atene kada im nitko nije mogao uzeti olimpijsko zlato. Španjolska tek treba biti u tim situacijama, ali su nikada bliže. Kako bih rekao jedan košarkaški zaljubljenik- "oni su na zadatku". I to je istina, imaju nešto dokazati, sebi i svijetu- da više nemaju gubitnički mentalitet.

Tu dolazi i njihova prednost, imaju glad za uspjehom pojačanu mladenačkom energijom Jose-Manuela Calderona i Juan Carlosa Navarra, a ako tražite dodatnu kvalitetu ne morate ići dalje od Pau Gasola. Jeste odmah nakon prve rečenice rekli- pa i Argentinci žele svjetsko zlato? Žele, ali oni nisu gubili utakmice koje su morali dobiti i u njima nema toliko frustracije porazima koja se osjeti u svakoj uspješnoj akciji Španjolske.

Uspješnih akcija je bilo na pretek od furije. Raznolikim napadom, agresivnom obranom i momčadskom igrom su zaslužili da im se da nagrada za reprezentaciju koja je dosad pokazala najviše. Međutim, znali su pokazivati i prije, ali su tada stali u odlučujućim trenucima za što bi se sada trebali pobrinuti Argentinci.

Od dolaska u Japan jedina rečenica koja izlazi iz usta argentinskih igrača je - "došli smo po zlato". Nisu ih zanimali niti "obnovljeni" Amerikanci niti moderni Španjolci jer su došli sa samo jednom misli- kako upotpuniti seriju uspjeha još jednim zlatom? Loptu su dali u ruke Pepeu Sanchezu koji od odličnih solista pravi najuigraniju filharmoniju u kojoj sviraju redom: Emanuel Ginobili, Fabricio Oberto, Luis Scola i Andres Nocioni.

Kada netko nije uštiman kako je to zamislio Sergio Hernandez onda imaju kao alternative Carlosa Delfina, Waltera Herrmanna, Pabla Prigionija i ostale vrhunske košarkaše. Zasigurno izabranici Pepu Hernandeza nisu impresionirani tim imenima jer su i njihova vrlo značajna u svjetskoj košarci. Na svakoj utakmici već sa 20 godinaRuby Fernandez i Sergio Rodriguez uspjevaju dići publiku na noge atraktivnostima, Carlos Jimenez obavlja odličan posao u obrani, a Felipe Reyes je pod košem uvijek opasan.

Španjolska s ponosom ističe dvije pobjede u međusobnim ogledima tijekom pripremnog perioda za Japan. U Madridu je bilo 79:67, a u Singapuru velikih 87:66. Bili bi zadovoljni Španjolci i sa pola koša razlike, a niti "gaučosi" se ne bi bunili. Buniti se neće nitko od 21 tisuće gledatelja u Saitama Areni, a mi se možemo buniti što ovakve predstave nisu češće, jer sve je spremno za veliki okršaj...