Na današnji dan: U 46. godini svijet napustio jedan od najvećih hrvatskih košarkaša u povijesti

Ime Krešimira Ćosića mnogi vežu isključivo uz Zadar u kojem je ostvario sjajne rezultate i gdje se nalazi dvorana koja nosi njegovo ime. Ipak, Ćosić je rođeni Zagrepčanin koji je kao dijete otišao u Dalmaciju i unatoč tome što je igrao za Cibonu, upisao se u povijest zadarskog kluba.

Ćosić je u svojoj karijeri osvojio sve što se moglo osvojiti. Bio je trostruki europski prvak s Jugoslavijom, dva puta osvojio je svjetsko zlato i jednom je bio olimpijski pobjednik. U periodu od 1968. do 1980. s Jugoslavijom je osvojio 14 medalja s europskih i svjetskih prvenstava te Olimpijskih igara. Ćosić je bio dijelom jedne fenomenalne generacije koja je poharala svjetsku košarku.

Paralelno s početnim godinama svoje karijere, 1970. godine Ćosić je osjetio dobru prigodu i otišao u SAD, na sveučilište BYU (Brigham Young University) gdje se etablirao kao sjajan igrač. U svojoj drugoj godini, ušao je u četvrtu najbolju momčad sveučilišne košarke i prvu najbolju momčad zapadne konferencije. Sjajne brojke je postizao, sigurno bi bio fenomenalan i u NBA ligi, ali tih godina, unatoč tome što je bio draftiran, šanse za odlazak nisu bile velike.

Ćosić se vraća u Zadar gdje ostaje još nekoliko sezona prije nego što odlazi u ljubljansku Olimpiju i Bolognu. Karijeru je završio u Ciboni 1983. godine. U klupskoj karijeri također je ostvario odlične rezultate. Šest puta bio je prvak Jugoslavije, tri puta pobjednik Kupa, dva puta osvajao je prvenstvo Italije, a s Cibonom je 1982. osvojio Kup pobjednika kupova svladavši u finalu Real Madrid (96:95).

Tada je to bila fenomenalna Cibona i preteča onoga što će se sredinom osamdesetih izroditi. Vukove je vodio Mirko Novosel, a vodeći igrači bili su Aleksandar Petrović, Željko Pavličević, Andro Knego, Mihovil Nakić i naravno, Ćosić.

Nakon sjajne igračke karijere, Ćosićeva logična odluka bila je da se okuša i kao trener. Kratko je vodio Jugoplastiku, ali najveći uspjeh postigao je s Jugoslavijom. Pod njegovom palicom osvojeno je srebro na Olimpijskim igrama u Seoulu 1988. godine i dvije bronce s Europskog prvenstva 1986. i Svjetskog prvenstva 1987. godine. Ubrzo se oprostio od reprezentacije i do 1991. godine još vodio Virtus Bolognu i AEK.

S obzirom na to da je već prakticirao mormonsku vjeru, nastavio je s izučavanjem iste u SAD-u, a u teškim trenucima za hrvatsku državu, bio je dijelom diplomatskog osoblja u hrvatskom veleposlanstvu u Washingtonu. Nažalost, 1995. godine preminuo je u Baltimoreu od raka limfoma. Imao je svega 46 godina, ali je zlatnim slovima ostao zapisan u košarkašku povijest.

Ušao je među 50 igrača koji su obilježili Euroligu, njegov dres umirovilo je američko sveučilište BYU, ušao je u Kuću slavnih i Kuću slavnih sveučilišne košarke, dvorana u Zadru dobila je njegovo ime, a po njemu se zove i Kup Hrvatske.