Na godinu dana zaustavljeno vrijeme

Tužno ispadanje s Europskog prvenstva u Švedskoj, gdje smo vodili protiv Rusa cijelu utakmicu, a na kraju izgubili već praktički dobiveno, otjeralo je u zaborav košarkašku reprezentaciju na dugačkih 365 dana. Neven Spahija dobio je povjerenje da reprezentaciji vrati sjaj na kojeg smo se bili priviknuli početkom devedesetih godina, a od ovog tjedna kreće nova runda pokušaja.

Protiv Rusije ćemo u srijedu u Zadru odigrati prvu službenu utakmicu u novom ciklusu, čiji je radni naziv "Europsko prvenstvo u SiCG 2005.". Novi format kvalifikacija u teoriji nam nudi lagan posao za plasman na EP, jer u trokutu s Rusima i Šveđanima, treba "samo" izbjeći posljednje mjesto.

Foto: Christophe Blandin

Ako razmišljamo u svom stilu, to zaista ne bi trebao biti težak posao, s obzirom da barem Švedska nema praktički nikakav košarkaški rejting. No, znajući kroz što nas je sve naša košarka provukla u posljednjih 10 godina, barem jedno smo mogli naučiti - ništa nemojte isključiti.

Spahija je ovog ljeta okupio gomilu igrača od kojih je na kraju isfiltrirao 12 onih koji će se tijekom rujna suprostaviti Rusima i Šveđanima. U principu, izuzevši Gordana Giričeka, koji je dobio (zasluženi) odmor, ovih 12 igrača, uz ozlijeđene Stojića i Prkačina, su ona snaga s kojom ćemo ispitivati mogućnost povratka u europski vrh. Planinić, Šundov, Kasun, Lončar i još poneko ime, moraju državni dres zaslužiti dobrim igrama, a ne imenom kluba za kojeg su potpisali.

Sa samo jednom pravom zvijezdom u momčadi, europskim prvakom i ponajboljim centrom "starog kontinenta" Nikolom Vujčićem, ova momčad lako se može krstiti "radničkom". Ova momčad će izgubljenu naklonost najprije hrvatskih navijača, pa onda, ako bude moguće i šire košarkaške javnosti, pokušati izboriti "ratničkom" košarkom, brzim rješenjima i homogenošću. Nešto od toga moglo se vidjeti na pripremnim susretima, no sve to tek treba dokazati na pravom mjestu - u službenim susretima.

Foto: Christophe Blandin

Što se Rusa tiče, s njima smo dosad četiri puta "ukrstili koplja" i samo ih jednom dobili. Najbolniji poraz možda je onaj prošlogodišnji, kojeg smo ranije spomenuli i koji nam je "ukrao" još jednu godinu i još jedno veliko natjecanje, no sjećamo se još nekih koji se nam raspršili snove.

Na Europskom prvenstvu u Njemačkoj 1993., upravo smo od Rusa izgubili polufinalni ogled, u vrijeme kad smo svi još bili šokirani viješću o pogibiji Dražena Petrovića nepuni mjesec prije toga. Rusi su nam bili "krvnici" u još jednom polufinalu, na Svjetskom prvenstvu u Kanadi godinu dana kasnije. Oba puta su Rusi gubili finalne utakmice (protiv Njemačke i SAD-a), a mi smo oba puta preko Grka dohvaćali bronce.

A sa Šveđanima smo se počeli "mjeriti" otkako smo ispali iz prvog razreda europske košarke. Znali smo od njih izgubiti i 23 razlike, u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo, ali im i odgovoriti istom mjerom na domaćem terenu. Po jedna pobjeda i poraz u dosadašnjim ogledima moraju biti "popravljeni" na 3-1 u našu korist.

Iako je teško vjerovati, ipak ima u Hrvatskoj još onih koji su nepopravljivo zaljubljeni u ovaj sport i vječno se "hrane" nadanjima u bolju budućnost naše košarke. Stoga ćemo još jednom "popiti" priče i povjerovati da napokon kreće renesansa našeg "basketa", makar i ovog puta stiglo razočaranje. Na to smo se barem navikli, neka nas Spahijina družina počne učiti na drugačije osjećaje. Sjećamo se vremena kad su i rukometaši tavorili na dnu...