Neizbježni Turci

Litvance se nikad ne smije podcijeniti, konačno, branitelji su naslova prvaka Europe, no izostanak Jasikevičiusa, Macijauskasa, Ilgauskasa, Šalenge, Songaile, Štombergasa, E. Žukauskasa, Prasikevičiusa i Slanine, teško će nadoknaditi i sjajna litavska škola koja već nudi nove proizvode..

Nakon što je Litva ostala praktički bez dvije prve petorke za Europsko prvenstvo, Turci u našoj skupini "na papiru" trebali bi nam biti glavni protivnik. Ukoliko sve prođe prema "projekcijama", a naša i turska reprezentacija prva dva kola prođu pobjednički, u nedjelju bismo s Turcima mogli odigrati prvu "kvalifikacijsku" utakmicu na EP. Za prvo mjesto, koje nas lišava stresne utakmice "dodatnih kvalifikacija".

Upravo s Turcima imamo najisprepleteniju povijest na Europskim prvenstvima, jer od našeg prvog samostalnog nastupa 1993., pa do posljednjeg 2003., samo jednom se nismo s njima sastali na finalnom turniru. No, nema straha, taj jedan put igrali smo u - kvalifikacijama.

Naši međusobni okršaju počeli su neravnopravno, jer smo ih u prva dva susreta "nakantali" s 40, odnosno 22 razlike. U Berlinu, kad smo došli do bronce, pobijedili smo Turke 103:63, dvije godine kasnije u Ateni slavili smo 90:68 i opet došli do bronce, opet protiv Grka.

Treći, nažalost i posljednji put, dobili smo ih u kvalifikacijama za EP 1997. 69:53 u Čakovcu, uzvratili su nam s 68:64 u Ankari i započeli niz od četiri uzastopne pobjede.

Niz se "zakotrljao" na EP u Francuskoj 1999. U skupini s Italijom, Turskom i BiH, izgubili smo samo od Turaka, no kasnijim porazima od Litve i Njemačke brzo smo nestali iz završnih borbi.

Najbolniji poraz i onaj kojeg se svi najbolje sjećamo dogodio se u četvrtfinalu EP u Turskoj 2001. Nakon što smo stvorili prednost od 19 poena i utišali bučnu dvoranu, jeftino smo dopustili da nas Turci "izbombardiraju" s vanjskih pozicija i nakon produžetka izbace iz nastavka natjecanja i snova o Svjetskom prvenstvu. U sjećanju su ostale uvrede posebno Turkcana i Turkoglua i "tiho obećanje" - vratit ćemo vam kad-tad. Na parketu, naravno.

Vratili im nismo u Švedskoj 2003., kad su nas posljednji put "plesnuli", 73:76. Stoga je vrijeme da se u Podgorici obećanje - realizira.