Tako blizu, a tako daleko...

Najveća muka svakom čovjeku vjerojatno je “doći u Rim, a nemati vremena za posjet Vatikanu”. Možemo li ovom ustaljenom i izlizanom poštapalicom okarakterizirati i nastup našeg košarkaškog dvoca u europskim kupovima ove sezone? Ako ćemo tražiti “dlaku u jajetu”, možemo, jer i Cibona VIP i Zadar posustali su na korak od najvišeg dostignuća - Final Foura i finala Saporta Kupa. No, gledajući pravu stranu medalje, onu koja svijetli na prsima šampiona, a za trenutak ne skrećući pogled na “vječna pitanja hrvatskog sporta”, usudili bismo se konstatirati da je hrvatska košarka ove sezone postigla najveći uspjeh otkako se naši klubovi bore pod našom zastavom.

Zadrani su cilj ispunili (Snimio: Dražen Patarčić)

Dolaskom Dina Rađe, kasnije i Arijana Komazeca u Zadar, apetiti vječno megalomanski raspoloženog hrvatskog puka dosezali su nevjerojatne razmjere, čak bezgranična i pomalo bezobrazna maštanja. A ako znamo da je zadarski veličanstveni košarkaški auditorij još prošle sezone maštao o kruni koja mu je i bila na dohvat ruke, jasno je da je ove godine zadarska granica postavljena “na nebo, a možda čak i više”. Ipak, Rađa i Komazec, uz prilog braće Ružić i Darka Krunića, uz bljeskove Hrvoja Perinčića, koliko god mi to htjeli, nisu bili dovoljni za penjanje na tron jednog europskog kupa. Naročito u situaciji kada je jedan, ne važan, nego odlučujući kotačić zastao (Komazec), kada je vidljivo da je Krunić sve manje samouvjeren i “drzak” u svojim neobranjivim šutevima, a Tome Ružić već dosta dugo traži formu s početka prvenstva. Dino Rađa jest, i to bez ozbiljnije konkurencije, najbolji centar koji u ovom trenutku igra u Europi (Shaq Oneal mu je nadavno udijelio kompliment najboljeg Europljanina koji je ikad igrao u NBA), no “one man show” više ne pali, davno su prošla vremena kada su Europom harali “košarkaški Amadeusi”... Protiv takmaca koji u svojim redovima ima petoricu, šestoricu igrača koji se mogu i žele nositi s Rađom (možda ste zaboravili, ali Dino im je do jučer dijelio lekcije i nabijao komplekse u dresu “omraženog” Panathinaikosa), nemoguće je provoditi taktiku “daj Dinu i bježi u obranu”.

Zadarska je momčad, iako obasjana vrijednošću dvojca europskih i svjetskih zvijezda, ipak “prekratka” za veće europske domašaje. Sa petoricom igrača teško je izdržati i naše prvenstvo, koje je po kvaliteti neusporedivo sa vodećim europskim ligama, a kamoli se suprostaviti nekoj snažnijoj (čitaj - bogatijoj) euro - momčadi. Zadrani su iz sebe izvukli maksimum, ostati će nam vječno pitanje “kako bi AEK izgledao da je Komazec bio tu”, no ni u jednom momentu ne smijemo osjećati ništa više osim - lagane sjete zbog izgubljenog finala. A zatim se trgnuti i čestitati Zadru, napose njegovom treneru Buriću koji je najvažniji faktor što je hrvatska košarka ove godine konačno imala ovako jake adute u borbi umišljenih europskih bogatuna. Uspije li Zadar i nagodinu zadržati ovaj kostur (što je realno - jako teško očekivati), uz dodatak barem još jednog klasnog centra koji bi mogao barem djelomično nadomjestiti Rađinu potrebu za odmorom, nije šala - Zadar može pucati na sam krov Europe.

Uz Rađu i Komazeca, najveći dobitak hrvatske košarke - Neven Spahija (Snimio: Dražen Patarčić)

Sa druge strane, Cibona VIP je iz mačke, prerasla u pravog vuka, u trenutku kad je Vinka Jelovca na klupi smijenio nepoznati i “čudan izbor kluba koji može odabrati bilo koga” pomoćni trener Union Olimpije Neven Spahija. No, mladi Šibenčanin pokazao je da se u vjetar mogu baciti priče o “neiskustvu i mladosti”, koje nam već godinama pod kapom socijalizma u kojem smo se dugo koprcali - prodaju kvazistručnjaci i umišljeni birokrati, željni svog dijela slave koju ne zaslužuju. Spahija je na mah osvojio simpatije svih, bez obzira na boju kluba u koju su obojani - svojom otvorenošću, kulturnim ophođenjem i djelovanjem kako na svoju momčad, tako i na ljude oko sebe. I pridobio mnoge simpatije za klub koji je u hrvatskim razmjerima već postao “dosadan”, zbog svoje silne dominacije i nedodirljivosti, često i antipatije koje su znali izazivati baš njezini treneri. Spahija je stvar - okrenuo naglavačke, u samo nekoliko mjeseci rada, promijenio način razmišljanja, uveo u našu košarku neke nove pojmove, koje su mnogi u svom neznanju marginalizirali.

Cibona VIP s njim na čelu postala je “momčad s glavom i repom”, a ne “stroj za raspucavanje”, kakvim su je učinili “potrošači” Giriček i Sesar. Spahija je otkrio i do kraja razmahao potencijal Nikše Prkačina, koji je znao nepravedno biti u sjeni “zvijezda” izvan linije za tri poena. Po igračkoj “ruži”, vjerojatno nitko pametan neće Zagrepčanima osporiti kvalitetniji “rooster” od Zadrana, možda nije daleko od istine i priča po kojoj je ovo danas “najkvalitetniji Cibonin sastav u zadnjih 10 godina”, no moglo bi se dogoditi da “ovakva” Cibona ostane po prvi put otkako je hrvatske lige - bez ijednog trofeja. Spahija je i u tom pogledu napravio “nevjerojatno”, drznuvši se reći kako ”Cibonin imperativ ove godine nije - biti prvak države”. Zar je moguće da je netko u ovom hrvatskom velikanu odlučio pogledati dalje od današnjice? Izgleda da jest...

Bilo kako bilo, ove godine po prvi put ćemo doživjeti da sezona nije završena ispadanjem naših klubova iz Europe i uglavnom poznatim raspletom u prvenstvenom nadmetanju “Cibona - svi ostali”. Dapače, najzanimljivije nas tek očekuje, potpuno otvoreni finiš prvenstva, u kojem se izgledi ova dva suparnika za titulu (bez uvjede za Split CO i Zagreb, no i njima je jasno da su im šanse za titulu u rangu - senzacije) ne smiju numerirati niti jednim drugim postotkom osim - 50:50. Stoga - čestitati treba i jednima i drugima, podarili su nam mnogo radosti i ponosa ove sezone u Europi, pokazali da hrvatski klupski basket ipak nije na izdisaju, i s veseljem iščekivati nove uzbudljive bitke. Prave stvari tek su pred nama!