Život leti, kapetane...

Malo je događaja u životu koji se čovjeku urežu u pamćenje i iz njega ne izlaze niti blijede kako ih udaraju vjetrovi godina. Premda je od toga dana prošlo dugih i turbulentnih 17 godina, malo se tko neće sjećati toga trenutka, te sekunde sedmoga dana lipnja u kojoj je saznao da je zauvijek prestalo kucati srce hrvatskoga kapetana. Školska klupa, omiljeni kafić, komad puta do radnog mjesta, naslonjač u dnevnoj sobi ili pak onaj stari automobil kojega ste se odavno riješili, gotovo se fotografski vraćaju slike mjesta i trenutka kada nam je svima postalo kristalno jasno da je slobodno bacanje protiv Slovenije bio i posljednji Draženov koš.

Najveći među najvećima, košarkaški i ljudski uzor, Dražen Petrović je bio jedan od onih koji se rađaju jednom u stotinu godina. Stoga ne čudi kako je bez konkurencije proglašen i hrvatskim sportašem stoljeća, svojim je odnosom prema sportu, svojim uspjesima i dostignućima zauvijek zadužio Hrvatsku.

Draženovo nasljedstvo zauvijek će ostati s nama

Svoju bogatu karijeru Dražen je započeo kao 15-godišnjak u Šibenci i još kao tinejdžer se profilirao u pravog vođu momčadi. Nastup za reprezentaciju na Olimpijskim igrama 1984. godine, gdje je tadašnja Jugoslavija osvojila broncu, značio je i kraj njegove šibenske karijere. Šibenik je postao pretijesan za njegov talent, pred njim su bili zvjezdani trenuci. Iste godine odlazi u Cibonu i u četiri godine sa zagrebačkim klubom osvaja dva naslova europskog prvaka, a iz sezone 1985/1986 bilježimo nevjerojatan prosjek od čak 43,3 poena po utakmici.

Nakon četiri godine u kojima je Zagrebu podario vrhunsku košarku napušta Cibonu i odlazi u madridski Real, kojemu u samo jednoj sezoni donosi naslov španjolskog prvaka, španjolski kup i titulu europskog prvaka. U finalnom susretu protiv Snaidera Caserte postigao je - 62 poena. Zanimljivu anegdotu iz toga doba opisao je Draženov brat Aco Petrović, tada igrač Cibone. Cibosi su, naime, te sezone u Kupu prvaka naletjeli upravo na Real, a braća su se našla na suprotnim stranama.

''Kraj utakmice, Dražen je imao jedan za jedan. Pobjeda Real Madrida s poenom ili poraz. Kao igrač Cibone i njegov brat, molio sam ga da promaši ta slobodna bacanja - Dražene, molim te promaši, Dražene vama je svejedno, u Madridu će ionako biti kako treba. Dražene, imamo premije, premije za pobjedu....molim te! - Samo se nasmijao i ubacio oba koša. Nije znao, jednostavno nije znao gubiti'', rekao je Aco.

Nakon Šibenika, Zagreba i Madrida, Draženu je pretijesna postala i Europa. S titulom najboljeg europskog košarkaša zaputio se u NBA ligu u vrijeme kada se na Europljane još uvijek gledalo s podsmijehom. Upravo zbog takvog odnosa prema igračima sa Starog kontinenta Dražen se u prvoj sezoni u dresu Portland Trail Blazersa našao u situaciji u kojoj nije bio nikada prije. Prednost su pred njime dobivali tada odlični Clyde Drexler i Terry Porter, a Petrović je upisao mizernu minutažu, no čak i tada uspio je sezonu završiti s osam poena po utakmici.

Portland ga je prepustio New Jersey Netsima, a tamo je Dražen uspio pokazati svu raskoš svoga talenta. Nakon uvodne sezone koju je završio prosjekom od deset poena po utakmici, već u sljedećoj je postao prvi strijelac NBA lige s vanjskih pozicija i profilirao se kao jedan od vodećih šutera najjače lige na svijetu. Uslijedile su Olimpijske igre u Barceloni i osvojeno srebro nakon nezaboravnih nastupa protiv američkog Dream Teama, a još i danas mnogima u pamćenju ostaju Draženova nadmudrivanja s legendarnim Michaelom Jordanom.

Sljedeća sezona u Netsima, nažalost, bila je i Draženova posljednja. Iako su mu europski korijeni zapriječili put prema All Stars utakmici, Dražen je sezonu završio među 15 najboljih strijelaca prvenstva, a potom poveo Hrvatsku na kvalifikacije za Europsko prvenstvo. U Wroclawu, 6. lipnja 1993. godine u susretu protiv Slovenije zabio je svoje posljednje slobodno bacanje, a sljedećeg dana u 17 sati i 20 minuta njegov je život naglo prekinut.

Dražen je ostavio nemjerljiv trag u hrvatskoj košarci i hrvatskom, ali i svjetskom sportu općenito. Njegov dres s brojem tri umirovljen je u dvorani New Jersey Netsa i više nijedan košarkaš toga kluba neće moći ponijeti taj broj. Dvorana Cibone nosi njegovo ime, a otvoren je i muzej Dražena Petrovića. Uz brojna posmrtna priznanja, možda i najveće stiglo je iz NBA lige, gdje je uvršten u Kuću slavnih.

Život leti, kapetane...

Da Draženovo ime još i danas odzvanja NBA parketima dokazao je jedan od najvećih NBA šuteta svih vremena Reggie Miller. Nakon komentara Charlesa Barkleya kako smatra da je Miller najbolji šuter s kojim je igrao, pa čak i veći od Larryja Birda, Miller je kratko odgovorio: "Rekao sam da mislim kako samo jedna osoba ima bolji šut od mene, a to je Dražen Petrović. To je to." To je zaista - to.