Čovjek od milijun dolara

Kada je sredinom kolovoza 2006. godine američki poduzetnik Randy Lerner potvrdio kupnju Aston Ville, vjerojatno nije bio svjestan da je najbitniji dio posla obavio desetak dana ranije. Tada je, naime, potpis na ugovor stavio Martin O'Neill i uhvatio kormilo slavnog engleskog kluba, bivšeg prvaka Europe.

"Aston Villa je fantastičan izazov. Dobro sam upoznat s poviješću ovog kluba. Povratak na stare staze slave dugačak je put, ali zašto ne bismo pokušali? Prošlo je gotovo 25 godina od europske titule, ali upravo je to naš san", izjavio je 56-godišnji Irac po preuzimanju klupe. Mnogi nisu uspjeli sakriti podsmijeh, jer je Villa samo dva mjeseca ranije sezonu završila tek dva mjesta iznad zone ispadanja. A danas se mnogi usude sanjati, dapače. Kako?

Sigurno ne - slučajno. O'Neill je svojim dodirom stvarao zlato već dulje vrijeme. Nakon samih početaka trenerske karijere u malo poznatim klubovima poput Grantham Towna i Shepshed Charterhousea, prvu je pravu priliku dobio u Wycombe Wanderersima. U četiri je godine nejaku momčad uzdigao za dva razreda, vodeći ih sve do treće lige. Zatim se okušao u Norwich Cityju, ali je zbog nesuglasica s predsjednikom kluba odustao nakon samo šest mjeseci.

Novonastalom se situacijom okoristio Leicester City. U svojoj je prvoj sezoni uveo Lisice u Premier ligu, a svake je sljedeće godine završio u gornjoj polovici prvenstvenog poretka. Štoviše, tome je dodao i dva naslova pobjednika liga-kupa, čime se predstavio i europskoj javnosti. U lipnju 2000. godine njegov su rad prepoznali u škotskom Celticu, te je O'Neill preselio u Glasgow.

Martin Veličanstveni, kako su ga prozvali na Celtic Parku, donio je zeleno-bijelima tri naslova škotskog prvaka, tri kupa i jedan liga kup, ali najviše ga se pamti po ulasku u finale Kupa UEFA 2003. godine, u kojem je tek u produžetku pao od momčadi Porta, predvođene izvjesnim Joseom Mourinhom. Njegov ukupan učinak na klupi Celtica i više je nego dojmljiv: u 282 utakmice upisao je čak 213 pobjeda, uz 40 remija i samo 29 poraza, a navijače je osvojio već u prvom Old Firm derbiju. Rangersi su svladani rezultatom 6:2. Također, po prvi je puta uveo Celtic u elitno društvo Lige prvaka.

Upravo je u Celticu počeo usavršavati svoj prepoznatljivi stil igre. Uobičajena četvorka u obrani, čvrsta sredina s tri čovjeka i jedan stasiti napadač u sredini napada. Tu su ulogu u škotskom velikanu igrali robusni John Hartson ili Chris Sutton, dok je takav napadački sustav izvrsno koristio fenomenalni Šveđanin Henrik Larsson, obarajući razne rekorde po broju pogodaka. Standardnu Celticovu boljku slabije igre na gostujućim terenima nije uspio iskorijeniti, ali ju je barem ublažio.

U veznom se redu oslanjao na svog sunarodnjaka Neila Lennona, koji je također bio vođa sjevernoirske reprezentacije. O'Neill je 1982. godine s kapetanskom vrpcom na ruci odveo Sjevernu Irsku na Svjetsko prvenstvo u Španjolsku i porazio favorizirane domaćine usred Valencije. Važno obilježje njegovog Celtica bila je fizički iznimno snažna, beskopromisna igra. Od svojih je igrača zahtijevao savršenu tjelesnu spremu i tako ih učinio boljima nego što objektivno jesu.

Takvim rezultatima nije mogao ne privući pažnju mnogih većih i bogatijih klubova, te se činilo da mu je zvjezdana karijera zajamčena. Međutim, u svibnju 2005. godine povukao se iz nogometa kako bi se brinuo za svoju teško bolesnu ženu. Da li su u bližoj i daljoj budućnosti uprave raznih ambicioznih klubova u očajničkim potragama za kvalitetnim trenerskim rješenjima sumnjale u njegovu predanost, podcjenjivale uspjehe izvan Premiershipa ili težile drukčijem stilu igre najbolje zna on sam, ali kada je uskočila Aston Villa, O'Neill se pokazao punim pogotkom. Potvrda njegove vrijednosti stigla je u obliku brojih apela da baš on preuzme englesku reprezentaciju nakon kockasto obojenog debakla Stevea McClarena.

Villu je u prvoj sezoni učvrstio na sredini ljestvice, s uočljivim bodovnim pomakom prema naprijed (50 naprama 42). Prošle je godine osvojio još deset bodova više, što mu je bilo dovoljno za šesto mjesto i plasman u Kup UEFA. Matematika kaže da bi istim tempom ove godine prvenstvo trebao završiti s čak 72 boda na kontu, što bi trebalo biti dostatno za Ligu prvaka, no jasno je da matematika i nogomet (srećom) ne idu ruku pod ruku. Tijekom jeseni posebno su impresivne bile pobjede kod Arsenala (2:0) ili Evertona (3:2), a specijalizirali su se i za dramatične završnice.

O’Neill ne voli puno improvizacije ili skrivanja na terenu. Svaki igrač ima jasne upute što mu je činiti i od njega se očekuje da se drži svog zadatka. Osim toga, snaga njegovih ekipa leži u prepoznavanju kvalitete pojedinca i njegove upotrebe na mjestu koje mu najbolje odgovara. Rijetko eksperimentira s različitim pozicijama za iste igrače. Pritom se ne ustručava iskoristiti prethodno stečene navike svojih nogometaša - za svoju je prvu utakmicu na klupi Aston Ville napravio samo jednu jedinu promjenu u sastavu koji je dva mjeseca ranije izgledao kao razbijena vojska. Umjesto Norberta Solana priliku je dao mladom Gabrielu Agbonlahoru, a ostalo je povijest.

Ponekad mu se zamjera mu se da je nepopustljiv u svojim taktičkim zamislima, te da je uz više prilagodbi mogao postići još bolje rezultate. Njegov je nogomet u Celticu često bio tipično britanski, pomalo negledljiv, ali svejedno učinkovit. Barem na Britanskom otočju, tvrde zlobnici, no Martin O'Neill hoda ukorak s vremenom i posljednja izdanja Aston Ville pokazuju da mu ni moderan nogomet nije stran. Nesumnjivo zna da klasičnim napucavanjem lopte neće stići daleko, a fleksibilnost pokazuje uigravajući napadačku trojku gdje središnji igrač ne mora biti konstitucije Kareema Abdul-Jabbara.

Ta se taktika na Villa Parku primjenjuje prilično otvoreno, dok na tuđim travnjacima krilni napadači imaju dodatni zadatak čuvanja protivničkih bočnih igrača. U siječanjskom prijelaznom roku Emile Heskey nije bez razmišljanja odabrao upravo Aston Villu - njegovim će dolaskom Agbonlahor, Ashley Young i James Milner dobiti veću mogućnost rotacije, a lakše će se stvarati i eventualna igra s dvojicom napadača u špici. Vođu stražnjeg dijela veznog reda O'Neill ima u prekaljenom Garethu Barryju, kojeg ni pod koju cijenu nije želio pustiti u Liverpool. Upitno je tek koliko će mu u nastavku prvenstva nedostajati ozlijeđeni danski stoper Martin Laursen.

Do kraja sezone ostalo je još 14 kola. Aston Villa strpljivo skuplja bodove, ne razbacuje se novcem, najavama ili izjavama. Ne pobjeđuje uvjerljivo, igrom ne oduzima dah, ali više nema momčadi koja neće barem dva puta razmisliti kako im se suprostaviti. To je trenutno najveća pobjeda Martina O'Neilla, a za ostale treba pričekati lipanj.

Može li Martin O'Neill konačno razbiti dominaciju velike četvorke engleskog nogometa? Hoće li Liga prvaka umjesto luksuznog Emiratesa pohoditi Villa Park? Gradi li se u Birminghamu momčad i za još veće domete? Prognoze su nezahvalne, ali s uspješnim Ircem na klupi, ništa nije nemoguće...