Rivalstva koja dijele London: krv, znoj i huligani

U kolijevci nogometa, kako joj s pravom tepaju, ovaj sport rođen je prije 150-ak godina. Kurioziteta radi, zanimljivo je i dodati podatak kako unatoč tolikom broju profi klubova, baš nijedan u svom nazivu nema ime London, ali baš svi imaju svoje vlastite stadione, naravno, u svojim kvartovima ovog megapolisa.

U tolikom broju klubova, koncentriranom u jednom gradu, ma koliko bio grandiozan, jasno je da su svi međusobno žestoki rivali, svaki derbi je derbi, ali tri se ipak posebno izdvajaju po svojoj povijesti i silnom antagonizmu.

ARSENAL - TOTTENHAM

U pregledu krenimo od derbija "sjevernog Londona". Arsenal je londonski klub s najvećim brojem navijača u gradu, ujedno i najtrofejnijim (13 osvojenih titula prvaka Engleske). Osnovan 1886. godine, kako samo ime kaže, od radnika tvornice topova koja se nalazila u Woolwichu (zato im je nadimak "Gunners", a i top u grbu) s južne strane Temze. I eto otkud potječe njihovo ljuto rivalstvo sa Tottenhamom. Naime, 1913. godine oni su preselili iz Woolwicha na sjever, na Highbury, doslovno u susjedstvo Spursa koji su dotad bili jedini reprezentant sjevernog Londona. Otada, dakle, 112 godine, blago rečeno – ne podnose se. Ta, nećemo pretjerati, mržnja, još više je eskalirala 1919. godine, kad je nekom čudnom administrativnom odlukom Arsenal kao peti iz Druge lige promoviran u elitu, a Tottenham ispao. Ima stotine anegdota vezanih za njihovo rivalstvo, nekako je simboličan ovaj: svake sezone, kad Arsenal matematički osigura bolju poziciju od susjeda u konačnom poretku Premiershipa, taj dan se obilježava, doslovno, kao praznik, kojeg navijači Topnika nazivaju "St.Totteringham day", rugajući se susjedima.

Uz to, sol na ranu Spursa je svakako i podatak da je Arsenal svoju zasad posljednju titulu prvaka osvojio u njihovom domu, onom starom White Hart Laneu, bila je to sezona legendarnih "Nepobjedivih" Arsenea Wengera. Jednako Spurse i danas peče neoprostiva izdaja Sola Campbella, jednog od rijetkih koji je izravno iz njihovog tabora prešao u susjede, a oni ga tad prigodno nazvali – Juda.

CHELSEA - FULHAM

Najstariji stadion u Londonu koji i danas postoji je pak – Craven Cottage. Dom Fulhama podignut je 1896. godine i to na mjestu gdje je još stoljeće prije izgrađena rezidencija uglednog aristokrata Williama Cravena, u zapadnom Londonu, tik iznad obala Temze (glavna tribina doslovno se nalazi iznad rijeke). Fulham je naime osnovan 1879., a 1904. godine se zbio ključni događaj: biznismen Gus Mears predložio je tadašnjem gazdi Fulhama, Henryju Norrisu, da preseli klub sa Craven Cottagea u nedaleki Stamford Bridge, što je ovaj odbio. I tako je Mears, valjda iz inata, formirao svoj klub, nazvavši ga, jasno vam je – Chelsea. Tako je stvoreno svakako ne najžešće rivalstvo u gradu (jer je Chelsea povijesno daleko uspješniji), ali geografski najbliže: dva stadiona su udaljena jedva dva kilometra. Upravo to je razlog što u brojnim lokalnim pubovima postoji stroga zabrana nošenja dresa bilo kojeg od rivala, s obzirom da su u kvartu potpuno izmiješani fanovi dva kluba i opasnost od incidenata postoji. Ipak, postoji i tradicija zvana „River Walk Derby“, šetnica između dva stadiona duga je svega 20-ak minuta hoda, te njom, naravno, uz brojne spomenute pubove, zajedno hodočaste navijači Plavih i Bijelo-crnih. Posebno se pamti jedna večer iz 2010. godine, kad je u razmaku od samo 24 sata Chelsea osvojio titulu, a istovremeno susjedi iz Fulhama žalili zbog poraza u finalu Europske lige od Atletica.

Fulham se cijelo stoljeće kasnije uzalud "upinjao" da stigne i prestigne susjede. Najbliži je bio početkom 2000-ih, kad je vlasnik postao Mohamad Al-Fayed, vlasnik lanca Harrod's (otac tragično preminulog momka princeze Diane). Međutim, kad je 2003. godine Roman Abramovič kupio Chelsea, taj san je bio definitivno – završen.

WEST HAM – MILLWALL

Šećer smo ostavili za kraj. Najnasilnije, najviše "vruće" rivalstvo, ne samo u Londonu, nego i nogometnom svijetu. I ova storija, zvana "Dockers derby" (jer se jasno radi o dokerima) ima davne, davne korijene. Oba kluba potječu naime od – radnika brodogradilišta u londonskom East Endu, sa dvije strane Temze. Millwall s Isle of Dogs, a West Ham iz Thames Ironworks. Sukob konkurenata, različitih političkih opcija i radničkih sindikata, poznat posebno po štrajku iz 1930-ih kad su jedni protestirali, a drugi radili, kulminirao je na nogometnom terenu.

Pravi navijački ratovi vodili su se prije i poslije svakog međusobnog ogleda, pogotovo u eri prije legendarne premijerke Thatcher koja je drakonskim kaznama i zakonima suzbila tu pošast. Ipak, pamte se pravi ulični ratovi huliganskih bandi Inter City Firm (West Ham) i Millwall Bushwackers, koji su dvaput, 1976. i 1986. godine prouzročili dva smrtna slučaja. Posljednji epski obračun zbio se 2009. godine, kraj starog stadiona Hammersa, znan kao "Upton Park riot". Teško je baš precizno ustvrditi koja je od dviju navijačkih vojski ratobornija, ali nekako po tradiciji i danas za to važe navijači Millwalla, uostalom, njihov moto u prijevodu glasi "Nitko nas ne voli i to nas nije briga".