"Uvijek ću navijati za Dinamo"

Hrvatska je na Svjetkom prvenstvu 2006. godine u Njemačkoj igrala s Brazilom, Japanom i Australijom te se nije uspjela plasirati u drugi krug natjecanja. Na udaru kritika bili su prije svih izbornik Zlatko Kranjčar i njegov sin Niko.

"Bilo je strašno jer vam nije svejedno za oca. Ponekad sam poželio reći ocu da me ne stavi u momčad ako mu to stvara preveliki pritisak. Ali nisam jer znam da to ne bi učinio", počeo je Niko.

"Nije bilo lako u takvoj situaciji. Protiv Brazila smo igrali dobro, ali remiji nam nisu bili dovoljno. Po povratku je moj otac morao otići, no još uvijek mislim da smo pružali dobar nogomet - u kvalifikacijama nismo poraženi, a na SP-u izgubili smo samo od Brazila. To je Zlatku Kranjčaru jedini poraz u natjecateljskim utakmicama, što ne zvuči loše", nastavlja.

Kranjčar je istaknuo da privatni odnos nije narušavao onaj profesionalni: "Bilo je neobično, ali nismo se viđali svaki dan. On je bio samo trener, ja samo jedan od igrača, a pomoglo je i to što su me svi suigrači prihvaćali zbog kvaliteta, a ne rodbinskih odnosa".

Dolazak Slavena Bilića na kormilo izabrane vrste promijenio je stvari: "Morao sam se ponovno dokazati. Bilo mi je veliko zadovoljstvo kada me novi izbornik pozvao, a odigrali smo još jedne dobre kvalifikacije, pobijedili Englesku i zaigrali na Europskom prvenstvu"

Kranjčar je bio u centru pažnje i na klupskom planu: "U početku je bilo dobro. Sa 16 godina postao sam najmlađi strijelac, sa 17 najmlađi kapetan. Osvajali smo trofeje, a potom je Dinamo poželio kupiti gotovo sve mlade reprezentativce, no završili smo tek kao četvrti. Tu su počeli problemi".

"U medijima su se pojavljivali ružni komentari, pogotovo kad me otac pozvao u reprezentaciju. Svi su bili pod pritiskom, a tada se čak i jedan trener našalio da njegova kći želi zaigrati za Dinamo. Zatim je uprava na polovici sezone najavila rezanje igračkih ugovora", priča Kranjčar.

"Već sam bio ljut zbog stvari o kojima se pričalo i koje su izašle u javnost i rekao sam da je to u redu ako se svima srežu ugovori, od predsjednika naniže. Nisu samo igrači bili krivi za loše rezultate, bio je to cijeli klub, od glave do pete. Rekao sam da bi trebalo biti jednako i u pobjedi i u porazu. Nakon toga su mi zabranili trenirati s prvom momčadi i stavili su me na transfer listu", objasnio je.

Uslijedio je odlazak u - Hajduk: "Bilo je teško, ali u Splitu sam se osjećao poželjnim. S 19 godina sam morao odabrati - Hajduk ili Rusija. Odabrao sam Hajduk, na potpisu ugovora dočekalo me 15.000 ljudi. Nisam požalio, osvojili smo prvenstvo i postao sam snažnija osoba".

Ipak... "Uvijek ću navijati za Dinamo, i zbog oca i zbog vremena koje sam tamo proveo. Igrao sam i u juniorima, s Eduardom i Lukom Modrićem. Dinamo će mi uvijek biti u srcu".

Put je zatim vodio u inozemstvo: "Prvo sam odbio Rennes, ostao još šest mjeseci u Hajduku i onda se javio Portsmouth. Čuo sam da kupuju Campbella i Colea, čuo sam o Harryju Redknappu i znao sam da je engleska liga najbolja na svijetu. Kao dječak sam na televiziji gledao izvještaje pet najvećih europskih liga, tada su Španjolska i Italija slovile za najbolje, ali Engleska ih je pretekla".

"To mi je bila prilika da se još jednom dokažem, a pokazalo se pravim izborom. Nisam bio standardan u prvoj sezoni, ali mislim da me trener tempirao za drugu. Ta je bila savršena, osvojili smo FA kup", dodao je.

A na White Hart Laneu ambicije su još veće: "Uvijek sam želio zaigrati za klub na ovoj razini. Ciljevi su nam veliki, ali imamo kvalitetu".