"Danas Hrvati ovdje ne plaćaju"

Vrtjeli smo kombinacije što nam je dovoljno, evocirali naše treće utakmice na velikim natjecanjima i konstatirali činjenicu da nikad u posljednjem susretu u skupini nismo pobijedili, a samo jednom remizirali (!), radili krugove između nas, Nijemaca i Poljaka, već se polako počeli uvjeravati kako je "i bolje da Poljaci pobijede, jer mi smo najbolji pod pritiskom".

A onda je u eter negdje na austrijskom autoputu njihov radijski reporter zaurlao "Jaaaaaaa! Elf meter!" Još dok se Ivica Vastić pripremao za izvođenje kaznenog udarca, počeli su zvoniti mobiteli. Oni koji su gledali utakmicu osigurali su nam direktan prijenos, a kad je Kaštelanin zabio loptu iza Artura Boruca, njegovo ime skandiralo se i na Prateru, ali i u jednom napola popunjenom autobusu negdje nadomak Graza.

Već smo se bili pomirili da ni ovog puta nitko ništa neće napraviti umjesto nas, da ćemo i ovog puta kao i u kvalifikacijama strepiti do posljednje minute, do posljednje utakmice. I nemojte slučajno pogriješiti. Nitko od nas ni jednog trenutka nije spomenuo da nećemo proći, čak i da nećemo pobijediti tu Poljsku. Ali htjeli smo to riješiti već sinoć. I iskreno - htjeli smo izbjeći selidbu u Basel. Beč je ipak bliže, Beč je ipak veći. Ako je u prvoj utakmici u Beču bilo 50.000 Hrvata, nudim okladu da će ih u četvrtfinalu biti i dvostruko više.

Kad je autobus ušao u naše "selo na kraju zemlje" duboko iza 1 u noći, grupice Austrijanaca još uvijek su slavile Vastićev pogodak koji ih je ostavio u igri za četvrtfinale. A kad su primjetili da pored njih prolazi hrvatski automobil, zaboravili su na trenutak činjenicu da se kasno u noći u ovakvim zemljama ne narušava red i mir. Proradili su oni hektolitri pive u njima, zapuhali su u trubice i vikali "Bravooo, Kroateeeen!"

I nastavilo se, već jutros na doručku u našem simpatičnom pansionu, u kojem se ujutro okuplja ista skupina "lokalaca" na kavici i kolaču. Dosad nisu imali hrabrosti, možda ni potrebe pristupiti nam, ali jutro poslije Njemačke nudilo je nešto drugo.

"Hrvati, bili ste sjajni. Mi pobjedu protiv Njemačke čekamo već 30 godina, a vi ih razbijate kad god poželite. Sad vam je jasno zašto vas mi Austrijanci volimo. Vi imate srce, volite svoju zemlju i znate poštovati ono što je vaše, nikome ne priznajete da je bolji. Svaka vam čast!" Bio je to prvi jutarnji stisak ruke jednog austrijskog gospodina, kojeg sam morao počastiti pićem.

Odbio je. "Ne, danas Hrvati ovdje ne plaćaju. Pobijedili ste Njemačku, a Hrvat Ivica Vastić postigao je gol za Austriju protiv Poljske. I znate što? Zar mislite da je slučajno da je baš Vastić izveo taj jedanaesterac? Da je u tom trenutku službeni spiker pitao da netko iz publike dođe pucati, vjerojatno bi među 30.000 Austrijanaca opet prvi izašao neki Hrvat. Zato vas svi vole i poštuju, jer imate 'muda'..."

Društvo se nakon toga i proširilo, a priča je polako skrenula u neke druge, nesportske vode. Pričalo se o Domovinskom ratu ("kad čovjek gleda vašu nogometnu momčad onda nikome ne može biti nejasno kako ste pobijedili u ratu toliko moćnijeg neprijatelja"), našem moru, njihovim Alpama, skijanju. Došli smo čak i do Austro-Ugarske monarhije, za kojom i danas mnogi ovdje čeznu.

"Zar to nije bila sjajna država? Vladali smo polovicom Europe, živjelo se bolje nego igdje u to vrijeme i imali smo sve." Tu je priča već postala malo prezahtjevna za mene, sportskog novinara i elektroničara po struci...