Kol'ko nas ima, j...

Najavljivalo se po 100.000 Turaka i Hrvata u Beču, a isti odnos i na Prateru, no ništa od toga - na tursku žalost. Hrvati su zaposjeli, po slobodnoj procjeni, oko 3/5 stadiona, ostatak je pripao Turcima i neutralnima koji su također stali na stranu momčadi koja je igrala bolji nogomet.

Od trenutka kada se zaorila Lijepa naša bilo je jasno da će to biti dan hrvatskih navijača. Turci su bili potpuno podređeni, čuli smo ih tek par puta tijekom utakmice, dok se s hrvatske strane (a to je zapravio bio cijeli stadion) pjevalo cijelu utakmicu.

U utakmici u kojoj je Hrvatskoj nasušno bila potrebna pomoć s tribina, protiv teškog protivnika i teškog, sparnog vremena, navijači su dali apsolutni maksimum. Više se nije moglo, glasnije se nije moglo, ljepše se nije moglo. Bilo je i nekoliko baklji, no ne možemo im to uzeti za zlo kada su cijelu utakmicu bili naprosto sjajni.

Ponovno pamtimo izvođenje himne, od čega je vjerojatno većini Hrvata na Prateru kanula suza, a zabilježili smo po prvi puta da su se uspješno otpjevale dvije novije pjesme - Srce vatreno i Samo je jedno.

Standardni reportoar ne moramo ni ponavljati, ali vrijedi istaknuti spektakl u drugom poluvremenu i produžecima, posebno u završnih 15 minuta, kad se sa svih strana orilo "Bježite ljudi, bježite iz grada..." Zbog svega toga isplati se iznova i iznova ponavljati - kockasti navijači najbolji su na svijetu.

Šteta što je mali korak do pobjede izostala prilika za proslavu na kraju...