Tjedan dana za glazuru

Ako ćemo tražiti jednu stvar u kojoj su naši nogometni reprezentativci bili konstantni i ustrajni tijekom 90 minuta u Budimpešti, onda je to vjerojatno - loša igra. Nije bilo ideje, praktično svih 90 minuta nije bilo prave lopte, Hrvatska je u rijetkim trenucima pokazivala da je ona momčad koja se sprema za Euro, a ne njezin domaćin.

Mađari su bili čvrsti i kompaktni, željeli su ostaviti dobar dojam uoči početka novog kvalifikacijskog ciklusa, no nisu ni oni ništa posebno odigrali. Njihova agresivnost i želja ipak nisu bile dovoljne da i ovako neraspoloženu Hrvatsku "bace u konopce".

Što je nedostajalo Hrvatskoj? Prije svega i više od svega - raspoloženi i razigrani Luka Modrić. Bez njegovih lopti i idejnih rješenja Bilićeva momčad značajno je bezopasnija. Modrić je u Budimpešti bio potpuno samozatajan, kao da je odrađivao utakmicu tek da je privede kraju.

Ni njegov "blizanac" Niko Kranjčar nije bio ništa posebno raspoloženiji, pa je ulogo njih obojice morao na svoja leđa preuzeti neumorni Niko Kovač. Nažalost, kapetan je rijetka biljka, malo je onih koji baš svaku utakmicu shvaćaju kao da je finale Svjetskog prvenstva, pa je "poglavica" ovog puta morao i trčati i kreirati i zabijati i zaustavljati.

U obrani su Robert Kovač i Josip Šimunić bili prilično sigurni, makar bi se "Joe" zaista morao riješiti nekih hrvačkih zahvata u našem kaznenom prostoru, kojih je i u Budimpešti imao. Bokovi su bili možda i najlošiji dio momčadi, na Pranjićevoj lijevoj strani curilo je cijelu utakmicu, a ni Ćorluka nije bio onaj iz kvalifikacija. Razlog tomu je i činjenica da su Kranjčar i Srna stajali prilično daleko od svojih "osigurača", kao da su se fokusirali samo na napad.

Pletikosa je morao odlučnije reagirati u situaciji kad su Mađari ugurali loptu nakon prekršaja nad njim. Iako je sudac mogao (i morao) suditi prekršaj nad našim vratarom, kao što je mogao (i morao) suditi jedanaesterce za našu momčad nakon prekršaja na Klasniću i namjernog igranja rukom mađarskog braniča, ovo je možda dobra škola za ono što nas čeka u Beču. Domaćin Europskog prvenstva će vjerojatno imati lagani "vjetar u leđa" u sumnjivim situacijama.

Ipak, kao najveći problem naše momčadi sve više na površinu isplivava - napad. Bez Eduarda teško dolazimo u šanse, a još ih teže realiziramo. Naši napadači nisu postigli pogodak još od Wembleya, ali još više zabrinjava što nisu ni došli u neke prave šanse u posljednja četiri prijateljska susreta. Nisu za to sami krivi, ne mogu loptu dobiti sami, no teško se okanuti dojma da smo bez Eduarda puno lakše čitljivi protivničkim obranama. I Mađari su nas u subotu u jednom dijelu utakmice prisilili na igranje dugim loptama, bez pravog pritiska i kontrole lopte u protivničkoj polovici.

Nitko ne može reći da su Petrić, Olić, Budan, Klasnić značajno lošiji igrači od Eduarda. Ali su drugačiji. Za razliku od Dudua puno više ovise o veznom redu i igri kompletne momčadi.

Što, dakle, misliti nakon Budimpešte, a tjedan dana prije Beča? Ove dvije utakmice ne mogu se usporediti ni na jednoj razini i sasvim je sigurno da će svi naši igrači tada ponuditi puno više od onoga što smo vidjeli u subotu. Ne treba zanemariti ni podsvjesnu misao koja je sigurno u Budimpešti bila u glavama igrača o izbjegavanju opasnih dvoboja zbog mogućih ozljeda. U Beču više neće biti te "kočnice".

A poznavajući naš mentalitet, sigurno je bolje da u Austriju krenemo oprezno i motivirano, nego bahato i samodopadno. Koliko smo već puta dokazali da nam uloga favorita baš i ne leži? Stručni stožer ima još tjedan dana za glazuru i ukazivanje na pogreške koje nam se događaju u posljednjim prijateljskim susretima.