Zaljubili smo svijet

"Dobar onaj mali, kako se zove, Korluka, i onaj žuti što je otišao u Southampton...ne, Newcastle... Misliš Tottenham? E taj, taj. Svaka čast, razbili ste Engleze. Majstori". I tu stanu. Ne krivim ih. Ni ja ne znam tri igrača Austrije, a kamoli gdje za kruh zarađuju. Niti me zanima. Licemjerno bi bilo propinjati se na prste, a sami stojimo u blatu do koljena. Glupa metafora, pomalo neshvatljiva, ali poslužit će svrsi. Ugled se ne stvara jednim peharom. Znaju to Grci. 20, 30 godina polufinala, finala, medalja, i onda te priznaju, da si jedan od njih. A mi smo na najboljem putu...

"La grande Croazia", "Modrić come Pirlo", "Aaaah, questi Croati, squadrone migliore, vinceranno Euro sicuramente!", pljuštale su pohvale nakon Njemačke i Poljske. "Turci nemaju šanse", "Kako igraju Slaveni, svaka im čast, trebali bi se ugledati na njih, to je momčadski duh", "Kapa do poda za fair-play i borbu u zadnjoj utakmici, favoriti za naslov". A kad ovakve čestitke stižu iz zemlje svjetskih prvaka, samo staneš i uživaš. Dobar osjećaj. A igramo, stvarno igramo. Kao Češka prije dvije, četiri godine. I mali ljudi to vole. Ne velikani. Osvojili smo ih pristupom, željom, borbom. Ma, nogometom.

Naša bajka postala je "bestseller". Bahato, nerealno, napuhano? I dalje nam se izruguju, bacaju nam kikiriki, kupuju nam povratne karte za petak navečer, ali nema ih puno. Ili se ne čuju od mase koja traži čudesnu priču, nemoguću, suprotstavljenu zakonu velikih brojeva. Za povijest."La grande Croazia". Ne vjerujete? Više nismo dva reda u vijestima, fusnota na novinskom papiru, strani jezici guraju nas do finala, do senzacije. Namirisali su Hollywood.

No, za njih je sve to ples po žici. Pokisnemo li protiv Turaka, bum, tras. Nema nas. Mogli su, ali nisu. Pronaći će novu priču, romantizirati Turke i isplesti ratničku bajku. Svijet juri dalje, mi ispadamo kroz stražnja vrata. Tako to ide. Ne budimo licemjeri. Isto bismo i mi napravili s njihovima. Ali, ne i s našima. Ispričajte nam priču. Do kraja. "La grande Croazia".