EP 2004.: Rehhagel dobio mjesto na Olimpu

Portugal je bio naredna destinacija za najbolje europske nogometne reprezentacije. U konačnici će titulu najbolje ponijeti Rehhagelova Grčka iako i danas ima onih koji će reći kako Grci nisu zaslužili naslov prvaka osvojen na temeljima čvrste obrane. Hrvatska je otišla s velikim očekivanjima iako je u skupini imala velikane Englesku i Francusku. Otto Barić je dosta eksperimentirao sa sastavom i u konačnici naša izabrana vrsta nije uspjela proći niti skupinu. Očekivano su dalje prošli Francuzi i Englezi.

No kako je sve počelo. U kvalifikacijskom ciklusu Hrvatska je bila u skupini s Bugarskom, Belgijom, Estonijom i Andorom. Dok su posljednje dvije reprezentacije slovile kao autsajderi, opravdano se strahovalo od Bugarske i Belgije. Start u kvalifikacije nije bio dobar. U Osijeku je odigrano mršavih 0:0 s Estoncima, a još uvijek se sjećamo eksperimenta sa Stjepanom Tomasom u napadu u toj utakmici. Uslijedio je poraz u Bugarskoj 2:0, a zatim demoliranje Belgije na Maksimiru 4:0 uz debi Dade Prše.

Počevši s pobjedom protiv Belgije, Hrvatska je počela nizati uspješne nastupe pa su redom padali Andora 2:0, Estonija vani 1:0, Andora također u gostima 3:0, a niz je prekinut u Bruxellesu gdje je Wesley Sonck s dva gola donio pobjedu Belgiji 2:1. Ključna utakmica za prolaz igrana je na Maksimiru protiv Bugara, Hrvatskoj je trebala bilo kakva pobjeda za plasman u dodatne kvalifikacije za Portugal i na kraju je stigla pogotkom Ivice Olića za konačnih 1:0. U dodatnim kvalifikacijama čekala nas je Slovenija koja je u Maksimiru izvukla 1:1 (Pršo/Šiljak) da bi u Ljubljani Hrvatska slavila pogotkom Dade Prše u 61. minuti

Za Hrvatsku su nastupali: Stipe Pletikosa, Boris Živković, Dario Šimić, Marko Babić, Stjepan Tomas, Josip Šimunić, Robert Kovač, Mario Tokić, Igor Tudor, Daniel Šarić, Niko Kovač, Jurica Vranješ, Jerko Leko, Filip Tapalović, Milan Rapaić, Giovanni Rosso, Darijo Srna, Ivica Olić, Mario Stanić, Silvio Marić, Danijel Hrman, Tomislav Marić, Davor Vugrinec, Dado Pršo, Ivica Mornar, Mladen Petrić, Alen Bokšić, Nenad Bjelica, Tomislav Šokota, Tomislav Butina.

U Portugalu je Hrvatska startala protiv Švicaraca slabom igrom i remijem bez pogodaka. Uslijedio je sraz sa Francuzima i znatno bolje izdanje. Poveli su Francuzi nakon autogola Tudora da bi Rapaić i Pršo preokrenuli utakmicu na početku drugog dijela. Ipak, Trezeguet u dvojbenoj situaciji nadmudruje Butinu i poravnava na 2:2. Imao je u samom finišu susreta Mornar veliku priliku, no nije zabio. U posljednjem susretu u skupini Hrvatska je morala svladati Englesku, ali nije išlo. Niko Kovač je zabio već u petoj minuti za vodstvo Hrvatske, ali Scholes i Rooney rade preokret i odvode Engleze na 3:1. Tudor je nakratko vratio nadu, međutim Lampard postavlja konačnih 4:2 za oproštaj od Eura.

Iz skupine A su dalje prošli Portugalci i Grci, a neočekivani posrtaj su upisali Španjolci. Neočekivano su ispali i Talijani koje je sredio takozvani "skandinavski dogovor" prema kojem su dalje otišli Šveđani i Danci. Još jedan velikan koji je zapeo u skupini je bila Njemačka ispred koje su se plasirali Česi i Nizozemci.

Grci su u četvrtfinalu nastavili s iznenađenjima svladavši golom Charisteasa Francuze, a najuvjerljiviji su bili Česi koji su na krilima Baroša s lakih 3:0 svladali Dance. Portugalci i Nizozemci su prošli na penale izbacivši Englesku i Švedsku. Oba polufinalna sraza su donijela neizvjesnost, u prvom su Portugalci golovima Manichea i Ronalda s 2:1 svladali Nizozemsku dok je Grčka u produžecima bila bolja od Čeha s 1:0 zahvaljujući Traianosu Dellasu.

Vidjevši protiv koga igraju u finalu, Portugalci su već počeli slaviti i to im se obilo od glavu. Grci su strpljivom i čvrstom igrom ubijali ritam domaćina, a povijesni pogodak postigao je najbolji grčki strijelac na ovom Euru Angelos Charisteas. Iz redova pobjednika stigao je i igrač turnira po izboru Uefe, a bio je to Theodoris Zagorakis. Zlatnu kopačku uzeo je Milan Baroš s pet pogodaka.