CSKA – crveno srce Sofije

Kao i uvijek u ovakvim slučajevima, našlo bi se podosta navijača Levskog, glavnog suparnika "Ceseka" (tako CSKA zovu Bugari) i u gradu i u državi, a koji bi pokušali dokazati da je njihov Levski najveći klub u Bugarskoj. Statistika govori da je CSKA osvojio 31 naslov prvaka i još 20 kupova, a Levski "samo" 26 naslova prvaka i 25 kupova. Navijači Levskog bi svakako potegli argument da njihov klub nikad nije ispao iz lige. Uglavnom, dokazivanje bi trajalo dugo. Kroz povijest je Levski imao imidž narodnog, pučkog kluba, a CSKA je bio smatran klubom bogatijih i privilegiranih. U današnje vrijeme ta podjela dakako više nije aktualna.

CSKA – UVIJEK S VOJSKOM

CSKA je skraćenica koja znači Središnji vojni sportski klub i odražava dugu vezu između nogometnog kluba i bugarske vojske.

Iako se kao godina osnivanja kluba navodi 1948, bugarski su sudovi nedavno presudili da je klub osnovan zapravo 1923. godine, kada je pukovnik Karađozov spojio nogometni klub oficira bugarske armije s još dva manja gradska kluba u novi klub AS-23 (AS – Athletic Slava). AS je igrao na istom mjestu na kojem danas igra CSKA i na kojem je u međuvremenu izgrađen stadion koji nosi naziv Bugarska armija.

AS je osvojio jedan naslov prvaka 1931. godine, ali nije pripadao u najjače klubove u zemlji. U jesen 1944. je Bugarska promijenila stranu u svjetskom ratu, preorijentirala se na Sovjetski Savez, pa je sveopće kopiranje sovjetskog uzora zahvatilo i nogomet. AS-23 je smatran klubom koji je bio previše povezan s prošlim režimom, tako da je ukinut, te je još jedan vojnik, general Stojčev, dobio zadatak da oformi novi klub.

Po uzoru na moskovski CSKA, taj nogometni klub je u potpunosti preuzela vojska. U tim vremenima je to značilo da su igrači zapravo profesionalni vojnici, da se bolje hrane, imali su mogućnost pristupa specijalnim i bolje opremljenim trgovinama za partijske glavešine, oni zaslužniji su mogli dobiti i stan, možda i auto, uživali su društvene privilegije. Zbog toga su igrači voljeli dolaziti u CSKA i nisu voljeli odlaziti iz kluba.

Tako na krilima vojne potpore kreće rezultatski najuspješnije razdoblje u povijesti Ceseka: između 1954. i 1962 osvojili su devet uzastopnih naslova prvaka. Rekord za koji se smatralo da ga je nemoguće srušiti sve dok se prije desetak godina nije pojavio Ludogorec (danas je na osam uzastopnih naslova i ove sezone lovi deveti).

PROBIJANJE NA EUROPSKU SCENU

S vremenom je klub počeo ostvarivati i zapaženije rezultate u Europi. Prvi puta su na sebe upozorili 1967. kada su došli do polufinala Kupa prvaka. Nakon dva 1:1 remija s milanskim Interom, UEFA je odredila da se majstorica igra na neutralnom terenu u Grazu. Tada je na scenu stupila Interova diplomacija, te uz nešto financijskih darova i obećanje da će se utržak od prodanih ulaznica dijeliti po pola, ponudila Bugarima da se majstorica odigra na "neutralnom" terenu u Bologni. Bugari su pristali i izgubili majstoricu s 1:0. Iz današnje perspektive se čini da su prodali finale Kupa prvaka za šaku lira.

Nekoliko godina kasnije su u istom natjecanju izbacili aktualnog europskog prvaka Ajax, kome je to bilo prvo ispadanje nakon tri uzastopna naslova u Kupu prvaka. 1981. godine su s dvije pobjede od po 1:0 izbacili još jednog aktualnog europskog prvaka, Nottingham Forest. Ždrijeb im je u sljedećoj rundi dodijelio još jednog engleskog predstavnika, Liverpool, i tu je CSKA izgubio glatko s ukupnih 1:6.

Osveta je uslijedila sljedeće sezone, kada su u produžetku izbacili Liverpool (već pogađate, aktualnog europskog prvaka). Prethodno su u prvom kolu prošli preko španjolskog prvaka Real Sociedada. Cijeli kontinent je postao svjestan vrlo neugodne ekipe iz Sofije. U polufinalu su pred navodno 85 000 navijača dočekali Bayern i nakon 18 minuta je sve izgledalo kao u snu jer su domaćini vodili s ogromnih 3:0. Međutim, Nijemci kao Nijemci, svi znamo priču, nikad nije gotovo, tako da je utakmica završila sa za njih povoljnih 4:3 za CSKA. U uzvratu u Munchenu Bayern nije ništa prepustio slučaju i Bugari su isprašeni s 4:0.

POD NOVIM IMENOM

Finale Bugarskog kupa 1985. je ujedno bio najveći derbi jer su se sastali Levski i CSKA. Utakmica je završena pobjedom Ceseka 2:1, ali su je obilježile sudačke pogreške, manji navijački neredi oko stadiona, gruba igra, nasrtaji igrača na suce. Sve u svemu, susret se pretvorio u festival anti-nogometa. Mediji su se raspisali o lažnom amaterizmu igrača, huliganima i na terenu i na tribinama, o tome koliko je nogomet truo i kako više nije sport i zabava. Slučajom se pozabavio sam vrh bugarske države, pa je, u sklopu borbe protiv huliganizma i za čistiji nogomet, odlučio drakonski kazniti sudionike. Rezultat je poništen, poništeno je i cijelo prvenstvo, a oba kluba su preko noći ukinuta. Od igrača su najveće kazne dobili golman Levskog Borislav Mihajlov i - doživotnu zabranu igranja nogometa - 19-godišnji temperamentni napadač CSKA, Hristo Stoičkov.

Nakon nekog vremena su kazne smanjene, Stoičkov se smio vratiti igranju, klubovi su obnovljeni, ali pod novim imenima: Levski je postao Vitoša (planina iznad Sofije), a CSKA je postao Sredec (srednjovjekovni naziv za Sofiju).

Novo ime kao da je oživilo klub. Na klupu je sjeo Dimitar Penev, obranom je počeo dirigirati Trifon Ivanov, a u napadu je posložen strašan trio Hristo Stoičkov – Ljuboslav Penev – Emil Kostadinov. Pet imena koja će izazvati osmijeh na licu svakome tko je pratio Bugarsku devedesetih.

Sredec je počeo dominirati ligom, u šest sezona su osvojena četiri naslova, a vratili su se i u Europu: 1989. ih je u polufinalu Kupa kupova zaustavila tek Cruyffova Barcelona, a sljedeće sezone tek Tapiev Olympique Marseille. Stoičkov je tada imao 24 godine, Kostadinov 23, Ivanov 25, Penev 24. Klub je dogovarao dolazak veznjaka Jordana Lečkova i tko zna što bi sve napravila ta sjajna generacija da 1990. nije pao sistem, otvorile su se granice, vojska je prestala podupirati klub, pa su igrači počeli odlaziti u inozemstvo.

Talentirana četvorka je završila na Pirinejskom poluotoku: Ivanov u Betisu, Penev u Valenciji, Kostadinov u Portu, a nakon što je pokazao u međusobnim utakmicama s Barcelonom i nakon što je 1989-90 u 30 prvoligaških utakmica zabio 38 golova, Hristo Stoičkov nije izlazio iz glave velikog Cruyffa sve dok ga nije doveo u Barcelonu.

U NOVIM OKOLNOSTIMA

Talentirana generacija je napustila klub, klupu je napustio i Dimitar Penev (Ljubo Penev mu je nećak), te je zasjeo na klupu bugarske reprezentacije. O sjajnim Bugarima devedesetih ćemo pričati nekom drugom prilikom, a nije teško zamisliti žal među navijačima CSKA (ime je vraćeno 1990) u nebrojenim spekulacijama "što bi bilo kad bi bilo".

Žal i nostalgija za dobrim starim vremenima se pojačao u sljedećim godinama i desetljećima jer je Ceseka izgubio mnogo od svojeg nekadašnjeg sjaja: od 1992. godine su osvojena samo četiri naslova prvaka, većih europskih rezultata nema, a klub se našao u središtu čestih i burnih promjena vlasnika, trenera i strategija. Uz tradicionalnog suparnika Levski, pojavili su se novi i moderniji protivnici na terenu, prvo Litex, a u zadnjem desetljeću i Ludogorec.

Godine loših odluka i nestabilnosti su došle na naplatu 2015. godine, kada su zbog financijskih problema izgubili prvoligašku licencu i odlukom saveza su otjerani u treću ligu. CSKA je ime bez kojeg je bugarski nogomet nezamisliv, magnet s vojskom navijača, tako da su se ubrzo pojavili novi ulagači, tako da je klub preuzeo Griša Gančev, "otac" Litexa i čovjek koji dominira bugarskom trgovinom naftnim derivatima i benzinom. Igrači Litexa i njihova prvoligaška licenca su preseljeni u Sofiju i nastao je novi CSKA, kojeg sada priznaju i bugarski savez i UEFA. Dio navijača se nije složio s tim i osnovao je svoj navijački CSKA koji trenutno igra u drugoj ligi. U zadnje dvije sezone je Gančevljev CSKA najuporniji pratitelj Ludogoreca i obje sezone je završio kao drugoplasirani, ali podjela u dva kluba i dva navijačka tabora će ostaviti dubok trag u godinama koje nadolaze.