Posljednje finale velikog Kupa

Svoju premijernu sezonu Kup Uefe doživio je u sezoni 1971/72 kada je inauguriran kao zamjena za Kup velesajamskih gradova. Prvi finale odigrali su Wolverhampton i Tottenham, a Spursi su pobjednički pehar podigli na White Hart Laneu gdje su obranili prednost od 2:1 koju su donijeli iz Wolverhamptona.

Bile su to godine dominacije engleskih klubova čemu svjedoči i podatak da su Englezi u naredne četiri godine imali tri finalista, a Liverpool je dva puta osvojio kup (1973. protiv Borussije Mönchengladbach te 1976. protiv Club Bruggea).

Prvi put jedanaesterci su odlučivali pobjednika u sezoni 1983/84. Tottenham je do svog trećeg finala, u kojem ga je čekao Anderlecht, došao svladavši Hajduka u polufinalu. Prva utakmica finala u Bruxellesu završila je 1:1, da bi u londonskom uzvratu Belgijci držali pobjedu sve do 84. minute kada Roberts izjednačava rezultat, odvodi utakmicu do produžetaka i jedanaesteraca gdje su Englezi bili uspješniji s 4:3.

Nevjerojatan preokret vidjeli smo četiri godine kasnije. Espanyol je u Barceloni s 3:0 porazio Bayer iz Leverkusena, a u uzvratu držao nulu do 57. minute i činilo se da je pitanje pobjednika odavno riješeno. No, Nijemci u 20 minuta rade nevjerojatan preokret i na krilima legendarnog Korejca Cha Bum-Kuna (kasnije proglašenog azijskim nogometašem stoljeća) odlaze na 3:0 te boljim izvođenjem jedanaesteraca osvajaju svoj prvi trofej.

Uslijedilo je 11 godina potpune dominacije Talijana koji su od 1989. do 1999. Kup Uefe osvojili čak osam puta, od čega samo jednom nisu imali predstavnika u finalu (1996. Bayern - Bordeaux), a u četiri navrata oba su finalista bili Talijani. Najuspješniji je bio Inter s tri trofeja, Juventus i Parma okitili su se s dva, dok je Maradonin Napoli osvojio jedan.

Od sezone 1997/1998 finale Kupa Uefe igra se kao jedna utakmica na neutralnom terenu. Na pariškom Parku prinčeva u predvečerje Mundiala 1998. susreli su se Inter i Lazio, a Interov južnoamerički trojac Zamorano - Zanetti - Ronaldo s tri je pogotka poslao Rimljane kući plačući.

Hrvati će posebno pamtiti finale iz 2000. godine. U Kopenhagenu su se sučelili Arsenal i Galatasaray. Nije bilo pogodaka u regularnom dijelu te, vidjevši da su jedanaesterci izgledni, Arsene Wenger u 115. minuti u igru uvodi Davora Šukera, jednog od najsigurnijih izvođača kaznenih udaraca. No, najboljem hrvatskom strijelcu baš tada se dogodilo nešto što ne pamti u svojoj karijeri - promašio je jedanaesterac pogodivši vratnicu i kumovao slavlju Turaka koji su odnijeli svoj prvi europski trofej.

Uvjerljivo najspektakularniji finale u povijesti Kupa Uefe odigrao se 2001. godine na dortmundskom Westfalenu. Houllierov Liverpool u finale protiv španjolskog Alavesa ušao je kao veliki favorit. To je i opravdao u prvih 45 minuta nakon kojih je imao veliku prednost od 3:1. Međutim, u samo šest minuta nastavka Javi Moreno je s dva pogotka sve vratio na početak. Fowler sredinom drugog dijela vraća prednost Englezima (4:3), no minutu prije kraja Jordi Cruijff izjednačava na 4:4 i odvodi utakmicu u produžetke. Ubrzo Španjolci ostaju s čak dva igrača manje i hrabro se drže do 116. minute kada Delfi Geli postiže zlatni autogol za 5:4 Liverpoola i slomljena srca španjolskih navijača.

2005. godine Kup Uefe prvi put osvaja jedan ruski klub - CSKA je s 3:1 svladao Sporting iz Lisabona na njihovom terenu, a velik obol tom trofeju dao je i naš Ivica Olić. Njegovim stopama nastavio je Ivica Križanac koji je izvrsnim igrama značajno pridonio prošlogodišnjem slavlju Zenita (2:0 protiv Rangersa u Manchesteru).

Uzbuđenja u finalima nikada nije nedostajalo, a uoči ovogodišnjeg finala u Istanbulu ostaje samo jedno pitanje - hoće li se Hrvatima osvajačima Kupa Uefe priključiti Darijo Srna ili Jurica Vranješ?