"Divlji mladići" pokorili Bundesligu

Tko će biti prvak Bundeslige? Da bi ste znali da odgovor na ovo pitanje gotovo sigurno glasi Bayern, i niste trebali biti velik poznavatelj njemačkog nogometa. Naime, čak osam od posljednjih 10 naslova prvaka u Njemačkoj osvojio je Bayern. I uoči početka prošle sezone predviđanja su bila jednoglasna, Bayern je apsolutni favorit za naslov prvaka. Tek tu i tamo netko se usudio spomenuti Werder ili Schalke kao moguće prvake, dok je Stuttgart u razmišljanjima svih, uključujući i niže potpisanog, bio daleko od naslovnica.

Neki novi klinci...

Nakon razočaravajuće prošle sezone, koja je okončana na devetom mjestu te oproštaja Zvonimira Solde i odlaska Andreasa Hinkela u Sevillu, Stuttgart se ponovno okrenuo prokušanoj taktici - orijentaciji na mlade, baš kao u razdoblju od 2001. do 2003., kada je Stuttgart predvođen Felixom Magathom na klupi i Kevinom Kuranyiem, Alexanderom Hlebom, Philipom Lahmom na terenu uspješno nastupao u Ligi prvaka, zahvaljujući ćemu su i zaradili nadimak Die jungen Wilden. Tako su početkom sezone iz amaterske momčadi priključeni Mario Gomez, Serdar Tasci, Sami Khedira, iz drugoligaša Fürtha doveden je mladi reprezentativac Roberto Hilbert, iz Mainza lucidni Brazilac Antonio da Silva, dok su, sa dosta skepse u javnosti, iz inozemstva dovedeni meksički reprezentativci Ricardo Osdorio i Pavel Pardo te lijevi bek Obale Bjelokosti Arthur Boka.

Nakon što je Stuttgart u prva tri kola upisao dva poraza, mnogi su bili spremni ponuditi okladu kako su odbrojani dani 46-godišnjeg Armina Veha, čovjeka koji se do dolaska u Stuttgart nije mogao pohvaliti osobitim trenerskim uspjesima. Ipak, vodstvo kluba iz grada Mercedesa odlučilo je dati još vremena Vehu, što im se isplatilo već u 12. kolu, kada je Stuttgart, po prvi put nakon dvije godine, zasjeo na čelo Bundeslige. U proljetni dio polusezone Švabe su krenule sa četiri boda zaostatka u odnosu na Werder i Schalke. Ta četiri boda zaostatka i treće mjesto na ljestvici Stuttgart je držao sve do četiri kola prije kraja, kada su ih porazi Werder i Schalkea od Bochuma odn. Arminije u 31. kolu, doveli na samo bod zaostatka u odnosu na dvije vodeće momčadi.

Foto: FaH

Ključno u raspletu prvenstva bilo je predzadnje kolo, u kojem Schalke nije izdržao pritisak na gostovanju u Dortmundu (1:0), dok je Werder iznenađujuće poražen na domaćem terenu od Eintrachta (1:2). Za to vrijeme Stuttgart je u pravom trileru slavio u gostima u Bochumu (3:2) i kolo prije kraja došao u situaciju da na svom Gottlieb Daimleru protiv Energie dođe do naslova. Iako je Energie poveo, Stuttgart nije dopustio iznenađenje i pobjedom 2:1 došao do petog naslova u povijesti, prvog nakon 1992. godine.

Najveći teret Stuttgartovog naslova na svojim su leđima iznijeli „starosjedioci“ Timo Hildebrand i Fernano Meira, dok su potpunu afirmaciju doživjeli mladi lavovi, Gomez, Khedira, Hilbert, Tasci, a punim pogotkom pokazao se i dolazak Meksikanaca Osorio i Parda, kao i lijevog bočnog Obale Bjelkosti, Boke.

Koliko para toliko muzike

Četvrto mjesto u Bundesligi te četvrtfinale Lige prvaka kao postignuća sezone za prosječan njemački klub i više su nego solidan rezultat. Naravno, ako se zovete Bayern, sezona ravna katastrofi. A koliko je loša bila ova Bayernova sezona, svjedoči i podatak da se potrebno vratiti čak 12 godina unazad, u sezonu 1995/96 da bi smo pronašli kada je Bayern sezonu završio lošije od ovogodišnjeg četvrtog mjesta (šesti). Iako su mnogi, uključujući i pojedince iz redova Bayerna (Beckenbauer) nerijetko bili skloni podcjenjivanju vrijednosti Michaela Ballacka, posebice njegovih liderskih sposobnosti, ova sezona definitivno je potvrdila koliko je Bavarcima nedostajao čovjek poput Ballacka.

Već u prvom dijelu prvenstva bilo je vidljivo da Bayern više nema onu lakoću pobjeđivanja koja ga je krasila u Bundesligi, no tri boda zaostatka u odnosu na Werder i Schalke nisu bila dovoljan razlog za uzbunu, tim više što je Bayern bez poraza prošao skupinu Lige prvaka. Ipak, nastavak sezone donio je katastrofalne rezulate i unatoč svemu dobrom u protekle dvije sezone Felix Magath morao je pokupiti kofere. Iako prvotno doveden kao prijelazno riješenje, na klupu Bayerna vratio se Ottmar Hitzfeld, no ni veliki trenerski mag nije uspio poljujali brod uploviti u mirnu luku, tako da navijači Bayerna, nakon dugo vremena, neće gledati svoje miljenike u Ligi prvaka, već će se morati zadovoljiti Kupom Uefa.

Iako se sezona poput protekle klubu kao što je Bayern događa jednom u 10 godina, ako je suditi prema posljednjim najavama koje stižu iz Münchena, čini se kako su u redovima Bayerna konačno shvatili da se "bez one stvari ne ide u svatove“. U prijevodu, Bayernova politika već se dugi niz godina svodi na kupovinu svega najboljeg što se ponudi na bundesligaškom tržištu (Lucio, Pizarro, Frings, Van Buyten), što je do ove godine redovito bilo dovoljno za dominaciju u Njemačkoj, ali kad je u pitanju neko zvučnije igračko ime u Bayernu "imaju zmiju u novačniku“, a i budimo realni, da ste u poziciji birati poput najvećih svjetskih zvijedzda, u konkurenciji Primere, Primershipa, izabrali bi ste Bundesligu?

Nastavak Schalkeova proklestva

Po ko zna koji put nakon završetka sezone simpatizerima Schalkea ponovno je ostao gorak okus u ustima. Drugo mjesto i izravan nastup u Ligi prvaka definitivno je sve samo ne loš rezultat, no kada se zna da je Schalke gotovo polovinu prvenstva (čak 15 kola) proveo na prvom mjestu, ostaje velika žal za propuštenim. Tim više ako se zna da kraljevsko plavi na naslov čekaju od 1958. godine i da se još nisu oporavili od sezone 2000/01, kada su već proslavljali naslov prvaka, da bi im Bayern pogotkom Patrika Anderssona u sudačkoj nadoknadi oteo pehar iz ruke.

I ove godine glavni forte Schalkea bila je igra na domaćem terenu, no po ko zna koji put momci iz Gelsenkirchena pokazali su da su gubitnička momčad. U prigodi koje će im se teško pružiti u skoroj budućnosti, porazima u Bochumu i Dortmundu igrači iz Gelsenkirchena još su se jednom uplašili osvajanja naslova. Ipak, osim plasmana u Ligu prvaka, ono što je svakako veliki dobitak za Schalke je mirni čovjek s klupe, Mirko Slomka; koji je prigodu dobio više iz razloga što nijedno „atraktivno“ trenersko ime nije željelo u Gelsenkirchen, nego iz vjere uprave kluba u njegove sposobnosti.

Iako su po mnogima i ove sezone igrali daleko najljepši i najatraktivniji nogomet, o čemu svjedoče i brojke (gol razlika 76:40), i ove sezone momčad Thomasa Schaafa ostala je praznih ruku. Iako je sreća u nogometu vrlo relativan pojam, mora se priznati kako Werder ove godine definitivno nije bio miljenik Fortune. Uz sad već tradicionalno nes(p)retno ispadanje iz Lige prvaka, naporna sezona i igranje u Kupu Uefa ostavila je traga na momčadi iz Bremena, što je najbolje bilo vidljivo u susretu pretposljednjeg kola protiv Eintrachta iz Frankfurta. Taj susret možda i najbolje oslikava cijelu Werderovu sezonu. Gotovo 90 minuta igrala se "viktorija" na vrata Eintrachta, da bi gosti iz jedne kontre i autogola Nalda došli do tri boda, uzevši Werderu naslov iz ruku.

Divovi u borbi za prvoligaški život

Iako su na kraju završili na „pristojnom“ sedmom (HSV) odn. devetom mjestu (Borussia), teško se ne osvrnuti na promašenu sezonu dva njemačka diva. HSV, koji je jedina momčad Bundeslige koja nikad nije napuštala društvo najboljih, nakon pola sezone bio je na dobrom putu da promjeni povijest i završi u Drugoj ligi. Ipak, dolaskom iskusnog nizozemskog stručnjaka Huuba Stevensa, stvari su se u Hamburgu pomakle na bolje, a čemu je svakako pridonio i novi napadač Hamburgera, Ivica Olić, tako da konačnim sedmim mjestom i izborenim nastupom u Intertoto kupu u Hamburgu moraju biti zadovoljni.

U Dortmundu i ove sezone ista slika. Pred početak sezone najave o jurišu na vrh, koja je ove sezone i imala argumente u vidu dolaska napadačkog dvojca Frei - Valdez, da bi na kraju žuto-crni spašavali živu glavu. Najprije je krajem polusezone s klupe otišao Bert van Marwijk, ostavivši momčad u sredini ljestvice, da bi Jürgen Röber još jednom svojom neuspješnom trenerskom misijom doveo Borussiju na prag Druge lige. Stvari su se stubokom izmijenile dolaskom iz HSV-a najurenog Thomasa Dolla, koji je uspio posložiti dortmundski sastav i vratiti vjeru armiji žuto-crnih navijača u bolje dane. Do iduće sezone…

Ako su HSV i Borussia još nekako i progurali ovu sezonu, takav slučaj definitivno nije za drugom Borussijom, onom iz Mönchengladbacha. Nekad slavna momčad, peterostruki prvak Njemačke, ove je sezone definitivno dotaknula samo dno. Svega 26 bodova osvojenih u 34 kola nisu bili dovoljno za ništa više od uvjerljivo posljednjeg mjesta i pada u Drugu ligu.

Brazilski vic protiv njemačke discipline

Gledano pojedinačno, ovu sezonu svakako je obilježio Werderov fantasist, Diego. Omaleni Brazilac, na početku je sezone pristigao iz Porta, kao zamjena za Johanna Micouda i već u prvoj sezoni u dresu novog kluba pobrinuo se da navijači brzo zaborave odlazak svog dojučerašnjeg miljenika. Lakoća kojom Diego igra nešto je što se ne viđa svaki dan u Bundesligi, a kad tome dodamo i iznimnu učinkovitost, od 13 pogodaka (samo jedan iz 11-erca) i 14 asistenacija, postaje jasno zašto je Brazilac u izboru igrača Bundeslige uvjerljivo proglašen za najboljeg igrača Bundeslige. To bi mu vrlo vjerojatno i mogla biti posljednja takva nagrada, jer već sada Werder opsjedaju izaslanici puno bogatijih klubova i ne treba čuditi ako Brazilca iduće godine budemo gledali u nekoj drugoj ligi.

Svakako vrijedi spomenuti i prvog strijeca Bundeslige, napadača Bochuma Theofanisa Gekasa. Grčki napadač, koji je u Bochum došao poprilično nezapaženo iz Panathinaikosa, sa 20 pogodaka svojoj je momčadi donio ostanak u ligi, a sebi naslov najboljeg topnika Bundeslige. Naravno da odlične igre 27-ogodišnjeg Grka nisu mogle ostati nezapažene, pa će Gekas od iduće sezone zabijati u dresu Bayera iz Leverkusena.

Uz superstara Diega, ova je sezona, baš kao i nekoliko proteklih, iznjedrila i nekoliko sjajnih mladih imena. Uz Stuttgartove Gomeza i Hilberta, itu je svakako i vratar Schalkea i mlade njemačke reprezentacije Sven Neuer, najbolje ocijenjeni igrač u izboru prestižnog Kickera. 21-godišnjak koji je na vratima Schalkea zamijenio Franka Rosta, u više je navrata ove sezone sjajnim obranama pokazao kako bi Nijemci vrlo brzo mogli imati nasljednika velikog Olivera Kahna.

Klasnićeva bolest zasjenila Hrvate

Već po tradiciji hrvatski su igrači imali dobru zastupljenost u Bundesligi. Nažalost, igre i pogotke naših igrača, uvelike su ostale zasjenjeni teškom bolešću Ivana Klasnića, koja je dugo vremena bila top tema njemačkih medija. Gledano pojedinačno, možda i najbolju sezonu od svih Hrvata imao je Jurica Vranješ. Kod nas često osporovani veznjak uspio se izboriti za 25 nastupa u dresu Werdera (10 puta ulazio s klupe), u kojima je postigao četiri pogotka i dvije asistencije. U sličnoj je situaciji kao i Vranješ bio Ivica Banović. U 25 nastupa, od kojih je u samo osam započeo u prvih 11, uspio je postići pet pogodaka, uz tri asistencije, no nepovjerenja trenera Mayera Ivicu je nagnalo na prelazak u Freiburg, tako da ćemo Banovića od iduće sezone gledati u Drugoj ligi.

Foto: HB-Press-Agency

Vrlo dobro se u dresu HSV-a snašao Ivica Olić, čijih pet pogodaka i dvije asistencije u 17 nastupa nisu za podcjenjivanje, tim više ako se zna da je Olić u Hamburg stigao u pola sezone, u situaciji kada se klub nalazio na začelju ljestvice. Boljih sezona definitivno je imao Marko Babića, koji je u 22 nastupa (dva pogotka) uglavnom igrao na poziciji lijevog braniča, što mu zasigurno nije omiljena pozicija. Ako se Babićeva sezona i može proglasiti prolaznom, teško je to reći za Josipa Šimunića, iza kojeg je frustrirajuća sezona, kako na klupskom tako na osobnom planu. Loši rezultati Herthe itekako su bili vidljivi na igrama Joeya, koji će nažalost ostati upamćen po nespretnom ali grubom startu na kraju prvenstva zbog kojeg je zaradio dosta kritika u njemačkoj sportskoj javnosti.

Čovjek kojem je, nakon konstantnog podcijenjivanja u Dinamu, dolazak u Bundesligu definitivno bio pun pogodak je Mario Cvitanović, koji se sjajno snašao u redovima Energiea iz Cottbusa, o čemu svjedoči i 17 proljetnih nastupa u isto toliko kola. Za razliku od iskusnog Cvitanovića, Stiven Rivić, Leon Benko i Srđan Lakić na svojoj su koži najbolje osjetili razliku između igranja u HNL-u i Bundesligi. Rivić i Benko po sedam su puta ulazili s klupe, dok je Lakić u prvom dijelu sezone skupio 11 nastupa, tri u početnih 11, upisavši pri tom jednu asistenciju.

Za razliku od Rivića, Benka i Lakića, hrvatskoj javnosti nepoznati 20-godišnji Ivo Iličević, koji je svoju prvoligašku karijeru gradio kroz njemačke amaterske momčadi, u svojoj se prvoj bundesligaškoj godini u Bochumu uspio izboriti sa 19 nastupa (16 puta kao rezerva) i postići dva pogotka. Podatak iz kojeg se može zaključiti puno toga...