I Barca ima Fontanu

Nekoliko dana ne možeš do Interneta i nakupi se događaja za više od jednog prosječnog putopiščića, no pokušat ću ih sažeti u samo jednu pričicu. Gdje smo ono stali? A da, pripreme za četvrtfinale u Barceloni - vjerovali ili ne, prošli smo dalje! Daleko smo dogurali, neki Španjolci su nas išamarali kao mrtve magarce. Zapravo, igrali smo jako dobro, ali nas je Buba prodao, a naravno i Viktor se, po običaju, nije iskazao među vratnicama, ali ima Cybershot.

Foto: Dario Dodić

Tu je naša karijera malonogometaša-internacionalaca završila. Nismo se previše žalili zato što smo htjeli otići na utakmicu Barcelone i Algecirasa, pozdraviti Vorija i Loserta. U Blau Granu stigli smo s malim zakašnjenjem, Igor i Venio već su zapalili dvoranu - prvi golovima, drugi obranama, i frizurom. Kao za peh svi smo došli u istim trenirkama, naviknuti da je ljudima to malo čudno, naviknuti na hrpu pogleda. Nije nam bilo čudno kada nas je cijela dvorana pratila dok smo išli prema svojim mjestima, naknadno smo shvatili da imamo gotovo identične trenirke kao i gostujući rukometaši. Dobro da nismo išli na Dinamo - Hajduk.

Foto: Dario Dodić

Poveli smo pjesmu, Vori i Losert u više su nam navrata mahnuli (jupiii), a na poluvremenu su nas došli i pozdraviti. Nije da im je bilo teško, ali nas i male stvari vesele. Hvala momci. U napetoj završnici Barca je ipak pobijedila, španjolski tisak hvalio je igru naših reprezentativaca.

Završni tulum odradili smo u navodno velikoj diskoteci Pachi. Za vas smo pripremili dvije verzije priče pa sami odaberite onu koja vam više paše: verzija prva - sjeli smo za stol od 150 eura, posjeli i četiri prekrasne konobarice, častili se skupim pićima čitavu noć, na kraju otišli u bijednih osam kvadrata s najljepšim konobaricama. Verzija druga - naivno smo naručili tri piva, platili ih 18 (slovima: osamnaest) eura, gledali izdaleka prekrasne konobarice i sat i pol kasnije shvatili da postoji čitav šank s besplatnim koktelima za nas.

Foto: Dario Dodić

Pred nama je bio dan za obilazak, dan u kojem smo morali napustiti hostel u 11 ujutro i sve do 6.50 ujutro idućeg bauljati s torbama jer tada smo imali let za Pariz. Odluka je brzo donešena - idemo na Camp Nou (ma da, bravo nuklearni fizičari). Buba, Kurta i Bocka odlučili su izdvojiti po 50 eura za ulaznice za tekmu Barcelona - Mallorca, dok je ostatak ekipe odlučio posjetiti Grande Familiju (Sagrada Familia ili tako nekako) i svjetski poznate Čarobne Fontane na Monfilsu (Montjuic ili tako nekako se piše), znate one s predivnim light showom u ritmu glazbe koju pušta DJ Monfils u tom trenutku.

Foto: Dario Dodić

Došli smo na Monfils u 18h, u iščekivanju Fontane. Bili smo svjesni činjenice da se svjetla neće upaliti dok se ne upali mrak, pa smo sjeli na stepenice i čekali mrak. Mrak je pao oko 20.30, a mi smo i dalje čekali Fontane. Dočekali smo minu, autogol, uklizavanje s dvije noge - kad smo dolazili prošli smo pokraj table s nacrtanim Fontanama, pisalo je nešto, ali nismo čitali. Tri sata kasnije, na odlasku, razočarani zbog izostanka showa, saznali smo što piše. Showa nema nedjeljom, točnije, ima samo ljeti. Bravo majstori...

Foto: Dario Dodić

Da se čudni likovi lijepe na nas nije ništa čudno, pa nas nije previše iznenadilo kad nam je u kasne noćne sate uletio momak, zovimo ga Zemo - ponudio nam razna rekreacijska sredstva koja mi naravno ne koristimo, ispričao o svojim vilama u Cannesu, stanovima u Sarajevu i Francuskoj, lopovskim pothvatima, stotinama tisuća eura koje zgrće iz mjeseca u mjesec. Bla, bla, bla, pričaš bezveze, istine u priči ima koliko i u našoj prvoj verziji tuluma u Pachi.

Foto: Dario Dodić

Dočekali smo i jutro, avion za Pariz, odnosno Beauvais ili tako nekako, otkuda smo morali izdvojiti sto eura da bi došli do studentskog kompleksa Essec u kojem se održava turnir u velikom nogometu. Očekivanja su bila visoka, kao i od Kamen Ingrada protiv Zagreba. U skladu s očekivanjima u jednom smo danu odigrali tri utakmice, na terenu na kojem se ni kugla ne može bacati, sa sucima koje nema smisla niti spominjati. Linijski suci zapravo su igrači iz momčadi koje igraju, svaki svojima sudi zaleđa i aut. Naravno, sve je bilo zaleđe, bravo Kurta i Bocka.

Foto: Dario Dodić

U prvoj smo utakmici izgubili od nekih 3:2 (vaš najdraži novinar dobio isključenje na pet minuta i napravio dvojbeni jedanaesterac, čekamo mišljenje Oka Sokolovog), u drugoj smo izgubili 2:0, a u trećoj smo junački izborili 2:2. Junački zato što smo jedno čitavo poluvrijeme igrali s igračem manje, a onda je i Žuti dobio crveni (igra bojama) pa smo igrali s dvojicom manje. S četiri boda (ne zvuči logično, zar ne), oprostili smo se od turnira - dakle, imamo još tri dana za zujanje po Parizu i gledanje naših rukometašica i košarkašica. Kad smo već kod košarkašica, valja napomenuti da su sve jako lijepe i gotovo talentirane, ali ipak se jedna istaknula ispred svih. Govorimo naravno o Andreji, koja je ušla u anale turnira. Naime, dotična prekrasna, preslatka, najdraža, najslađa, prelijepa, atraktivna, plavokosa i simpatična košarkašica uspjela je ono čemu teži svaki pravi ljubitelj nogometa (Andrea je jedna od njih) - na samom početku utakmice mlada gđica bacila je loptu na krivi koš. Srećom, nije bila precizna. Objašnjenje - u njezinom kvartu igra se po streetball pravilima, na jedan koš. Kao olakotnu okolnost treba istaknuti Andrejinu očaranost vašim najdražim novinarom. Nije lako misliti na košarku kad vam se po glavi mota onaj visoki, debeli, crni...Uostalom, neutemeljeno smo zaključili kako je Andrea bacila loptu na krivi koš, a uopće nismo razmišljali o tome da je ona vjerojatno jedina trijezna bila na terenu, sudac je kriv!

Tu je negdje priči kraj. Više putopisa neće biti, jer niti sporta neće biti. O ostalim stvarima nećemo pisati, ne morate baš sve znati, možda i roditelji naših dragih košarkašica čitaju Sportnet. Budite lijepi, dobri i pametni, javite se na mail ako nam imate što za poručiti, držite fige da dobijemo EP 2012. i MojNe DitSje na TonuBe. Hvala Baraću na mailu podrške, pozdrav i pijanom Joffu koji nije s nama. Urquinaona!