It's coming home

Nikada u povijesti nije se dogodilo da sva mjesta u finalima klupskih nogometnih natjecanja zauzimaju klubovi iz iste države. Ove godine to će se promijeniti i imamo englesko finale i Lige prvaka i Europske lige.

Od sedam engleskih klubova koji su ušli u ovosezonska europska natjecanja, šest ih je nastupalo u grupnoj fazi, a četiri su došla do finala. Najranije je ispao Burnley koji je zapeo u kvalifikacijama za Europsku ligu i to nakon što je izbacio Bašakšehir i Aberdeen, ali nije uspio proći preko Olympiakosa.

Mančesterski divovi nisu dohvatili polufinale, United je ispao od Barcelone, a City od Tottenhama i nisu se ugurali u kvotu finalista. Zato su Liverpool i Tottenham čudesnim preokretima u Ligi prvaka zakazali finale, a u Europskoj ligi su Arsenal i Chelsea otišli do kraja.

Sve to teško će probaviti navijači Cityja, njihov klub briljira u Premiershipu, ulupana je ogromna svota u slaganje momčadi, imaju po mnogima jednog od najboljih trenera današnjice, uglavnom sve preduvjete da se bore za titulu pobjednika Lige prvaka, ali Manchester City uvijek prerano zapinje.

I nema to veze s engleskim nogometom, kvalitetom igrača, pokazala su to ova četiri kluba koja su otila jako daleko i borit će se za trofeje. Imaju li kvalitetnije igrače od Cityja? Nemaju, ali City će očito morati pokazati više srca, želje, pa i nekog "bezobraznog" nogometa da napravi iskorak u Europi.

Ovo nije vrijeme Cityja, njegovo vrijeme možda će doći za vikend, ovo je vrijeme kada Englezi slave ova četiri velikana. Reprezentacija im izgleda sve bolje, četvrta je na svijetu, igrala je odlično u Ligi nacija, imaju potencijala i imaju četiri kluba u finalima. Istina, ulažu puno, ali ulažu i drugi. Ulagao je i Juventus, ulagao je i PSG, Barcelona, ali svi su oni negdje putem otpadali.

"Imamo kvalitetne igrače u ligi, a naš veliki plus u odnosu na ostale lige je ujednačenost. Sada je iskočilo ovih šest klubova, ali nemojte misliti da i oni imaju lagane utakmice protiv Brightona, Burnleyja, Huddersfielda... Naša liga je nekako najujednačenija, igrači su konstantno pod pritiskom, svaka utakmica je vrlo jaka i nemate prostora za kalkuliranje, odmaranje, labaviji pristup. U ostalim ligama nije tako. Barem ne u ovolikoj mjeri. Naši klubovi jednostavno su navikli na jake utakmice i svakodnevni pritisak", nedavno je uspoređivao Glenn Hoddle.

Bio je u pravu. Engleska ima najjaču ligu, budžeti klubova to su omogućili, ali i želja igrača za igranjem u Engleskoj. Praktički nema igrača koji nema želju oprobati se u Premiershipu i zato ih Englezi lakše dovode. Pitanje je što budućnost donosi s Brexitom i kako će to utjecati na nogometno tržište. Utjecaj će sigurno biti velik i sve ovisi kakav će dogovor biti. To bi moglo utjecati na rezultate engleskih klubova u europskim natjecanjima, ali u aktualnoj situaciji, četiri engleska kluba u finalu, koliko god to bilo prvi put u povijesti, nije toliko čudo.

Svi ti klubovi ušli su u natjecanja s najvišim ambicijama. Chelsea, Liverpool, Arsenal, svatko u svom natjecanju bio je kandidat za finale, možda je jedino Tottenham iznenađenje. No Spursi su iskoristili lakši put po imenima do finala i to također treba znati.

Može li se takvo što ponoviti? U teoriji da, u praksi malo teže. Englezi po snazi klubova imaju najveći potencijal za to, ali Brexit će puno toga odrediti. Svi klubovi Premier lige izjasnili su se 2016. godine protiv njega, a razlozi su posve jasni. On će im otežati dovođenje igrača, vrijednost lige mogla bi pasti i sve bi bilo kompliciranije. Naravno, to ne znači da i dalje neće imati kvalitetne klubove i igrače, ali moglo bi doći prvenstveno do veće razlike između onih s vrha koji će moći dovoditi igrače visoke kvalitete i onih ispod njih. Oko Brexita još uvijek nije postignut konačni dogovor i još uvijek nema rješenja niti za budućnost engleskih klubova, sve je to nekako u zraku i vrijeme će pokazati što budućnost nosi.

U ovom trenutku Englezi slave i ne zamaraju se s tim previše. Budu kada dođe vrijeme. Nogomet im se vratio kući, dogodilo se ono što niti najveći optimisti ljetos nisu mogli predvidjeti i s razlogom mogu uživati. Španjolska je u polufinalu oba natjecanja imala dva predstavnika, Njemačka jednog, Italija i Francuska nijednog. Engleska četiri i uzela je sve.