Modri deja vu

Na kraju sezone u Maksimiru je sve bilo sjajno. Dinamo je osvojio još jedan naslov prvaka Hrvatske, drugi zaredom i to na posebno uvjerljiv i suveren način. Trener Ivanković oborio je rekorde u pobjedama, Eduardo u golovima, počele su pripreme za još jedan europski pokušaj da se ostvari dobar rezultat. Cijele godine glavni moto u Maksimirskoj bio je 'nema prodaje, nema predaje', odbijene su neke basnoslovne ponude za Eduarda, Modrića i Ćorluku, navijači modrih uvjeravali su se da niti jedan od tri Dinamova 'dragulja' neće ići dok se ne ostvari zapažen i toliko željen europski rezultat. Dinamov navijač još je jednom naivno u cijelu priču povjerovao.

Počele su pripreme, radilo se dobro i ozbiljno, sve je bilo okaljano neredima u Austriji, no ipak cijela priča sretno je završila, došli su i novi sjajni dresovi, nova garnitura samo za europske utakmice. No, onda je otišao prvi dragulj, Eduardo. Praktički preko noći Dinamov navijač saznao je da njegov idol odlazi u Englesku za velik novac, da više neće zabijati kao po traci za njegov klub, da je san o europskom Dinamu još jednom pokvaren. Može se reći da se ponuda za Eduarda nije mogla odbiti i da to ne bi bilo pošteno niti prema klubu niti prema Eduardu koji je dobio priliku za igranje u velikom Arsenalu i priliku za ostvarenje dječačkih snova. Nažalost nismo saznali pravu vrijednost cijelog transfera pa se i danas nagađa koliko je zapravo Dinamo dobio od prodaje svoje zvijezde.

Foto: Davor Sajko

Cijela prodaja bila je opravdana poznatim riječima o nemoralnim ponudama i financijskom stabiliziranju kluba, a slično je bilo i nakon što je i drugi modri reprezentativac Ćorluka spakirao kofere za Manchester. I Ćorlukin transfer ostao je tajna, dapače možda je i malo napuhan, ali u svakom slučaju dovoljno velik da se Dinamo financijski stabilizira za sljedećih 10 godina. Odjednom se nije pričalo o europskoj misiji, o rezultatu u Europi, o Ligi prvaka ili Ligi Uefe, odjednom se ploča okrenula pa je postalo važnije da je stigao veliki novac, sve je to trebalo smiriti modre legije navijača..

Nakon svega toga stvorena je atmosfera neizvjesnosti i straha. Straha od toga kad će i posljednji od tri dragulja, motor i ideolog Dinamove igre, Luka Modrić reći zbogom i zaputiti se u bijeli svijet. Sada se priča o tome hoće li Modrić otići prije kraja prijelaznog roka ili će ipak ostati do zime, već se rade analize što i kako nakon njegovog odlaska, nitko ništa ne zna, a kada konačno Luka i ode to će se ionako dogoditi preko noći. Iz Dinama nas uvjeravaju da će Luka ostati do zime i pomoći koliko treba u europskoj pustolovini, no zašto im vjerovati? Zašto im vjerovati kad su do jučer pričali o zidanju europskog Dinama i bacali parole 'nema prodaje'? Dinamov kapetan može otići sutra, a može i u zimu, tolika je to neizvjesnost i neznanje. Najnovija vijest govori i da je posao s Monacom o prelasku Etta u Kneževinu pred završetkom. U utorak je Brazilac namjestio dva gola, a već danas priča se o njegovoj prodaji.. Možda je zato toliko dugo trčao nakon utakmice po travnjaku i pozdravljao tribine...

U cijeloj priči treba razumjeti i igrače i njihovu stranu priče. Normalno da je i Eduardu i Ćorluki draže i zanimljivije igrati protiv Manchester Uniteda, Liverpoola, Chelsea, Barcelone ili Milana, normalno je da će i Modriću biti zanimljivije i atraktivnije igrati možda protiv Schalkea, Borussie Dortmund, Reala ili Intera. Svi smo znali da će sva trojica kat tad morati otići i potražiti bolju budućnost od sumorne hrvatske lige, no u cijeloj priči malo više bode u oči vječna priča Dinamovih čelnika o europskom Dinamu. Takvu istu priču slušamo već dugo, a praktički svake godine se baš prije početka sezone u kojoj bi se trebao postići europski zapažen rezultat proda se barem jedan važan igrač. Od 2003. Dinamo je prodao Jerka Leku, Tomislava Butinu, Ivicu Olića, Boška Balabana, Danijela Pranjića, Boštjana Cesara, Gorana Ljubojevića, Niku Kranjčara .... Neki su prodani nakon malo duže vremena, neki nakon samo par dobrih partija, neki nakon prve prave ponude, neki su potjerani, neki prije početka sezone, neki usred sezone, no u slučaju svakog od njih parole o europskom Dinamu nikad nisu stale. Kako objasniti običnom lakovjernom Dinamovom navijaču zidanje europskog i moćnog Dinama dok se istodobno prodaju najbolji igrači koji mogu pomoći u toj istoj priči i velikom planu? Kako mu objasniti tako često mijenjanje mišljenja i tako oprečne izjave?

Foto: Yasuyuki Nagatsuka

Dinamo se financijski konsolidirao nakon zadnje dvije prodaje, no ostaje pitanje, što je Dinamov plan i cilj, zaraditi od prodaje igrača ili konačno uspjeti u Europi? Hoće li Dinamo biti samo tvornica mladih igrača za potrebe velikih klubova ili će se pretvoriti u ozbiljan klub i ako se već kvalitetno radi s mladima i kupuju dobri mladi igrači, hoće li u cijeloj priči biti malo više organiziranosti, konciznosti i profesionalnosti? Hoće li se kupovati tek tako da s kupi ili će se kupovati igrači koji su stvarno potrebni da se kvaliteta momčadi digne? Hoće li se momčad popunjavati ravnomjerno ili će se natrpavati na samo pojedinim pozicijama? Nisu li se Ćorluka i Dudu možda mogli zadržati do zime kad bi se također mogli prodati i ponuda ne bi nedostajalo?

Prodajom Ćorluke i Dudua Arsenal i Manchester City dobili su odlične igrače, njihovi navijači sigurno će biti sretni njihovim predstavama, sretna će biti i reprezentacija, jer će oba igrača igrati u možda i najboljoj ligi na svijetu gdje će im igra sigurno dobiti na kvaliteti pa će i repka biti još bolja, sretan će biti i Dinamo i njegov izvršni dopredsjednik zbog velikog novca koji je sletio na bankovni račun... No, razmišlja li itko više o jadnom, naivnom Dinamovom navijaču koji svake godine sanja o europskom rezultatu, o utakmicama s najboljima, o velikoj generaciji koja će ponovno podsjetiti na stare dane slave, koji svake godine popije istu priču i svake godine ostane prevaren. Kada će konačno i taj Dinamov navijač biti sretan...